Htjeli ili ne htjeli naše tijelo otkriva o nama ono što bismo rado sačuvali samo u svojoj glavi. Pod tvrdnjom ''organizam je algoritam'', tehnologija sve lakše hakira u misli, osjećaje i namjere pojedinca.
Zaboravite na to da još uvijek možete zatajiti svoje najskrivenije misli, osjećaje i namjere. Potencijal tehnologije koja nas potpuno razotkriva, verbalizirala je neurologinja Poppy Crum.
Puno sam vremena provela proučavajući kako djelovanje mozga stvara jedinstvenu percepciju stvarnosti koju ima svatko od nas. A to sada spajam s tehnologijama koje stvaraju nove tehnologije koja nas čine boljim ljudima, rekla je Crum.
Naučili smo kontrolirati svoje reakcije, pa i izraze lica i grubi govor tijela. Međutim, nekih tjelesnih reakcija nismo ni svjesni. Ali zato ih je svjesna tehnologija o kojoj govori Crum.
Počevši od činjenice da odgovor biologije (onoga što se događa u našem tijelu) na vanjske podražaje, otkiva unutrašnje psihičko i emocionalno stanje osobe Crum je mjerila koliko primjerice ugljikova dioksida ispuštamo u dahu kad nas je strah, koliko nam se zjenice šire kad smo ljuti, kako nam se temperatura određenog dijela tijela mijenja kada smo u stresu… Sve se to pomoću uređaja raspoređenih u prostoriji u kojoj boravimo ili prostorima kojima se krećemo, primjerice ulicom - može izmjeriti.
Današnja tehnologija lako otkriva u kakvom smo psihoemotivnom stanju.
Koliko daleko je sve otišlo, govori i podatak kojeg je iznijela Crum, a to je da tehnologija ne samo da govori o našem trenutačnom stanju, nego čak može napraviti predikcije našeg mentalnog zdravlja analizirajući dinamiku našeg govora i tona glasa. Uređaji o nama znaju više nego što mi o sebi znamo sami, tvrdi ona.
Nova je otkrića demonstrirala na kemijskom sastavu daha publike koja je slušala njezino predavanje. Kada im je na velikom monitoru u dvorani pustila isječak iz horor scene, nije bilo očitih promjena u vidljivim reakcijama, ali kemijski sastav daha kojeg su bilježili uređaji u dvorani otkrivao je da je došlo do promjene emocije kod publike. Iako to prisutni u publici nisu pokazivali svjesno, tehnologija je u kemijskom sastavu njihovog promijenjenog daha očitala strah.
Era empatije ili era potpune kontrole?
Crum naglašava da ovaj razvoj u tehnologiji vodi do ere empatije. Zamislite da školski psiholog može pomoću ovog otkriti da naizgled bezbrižno vesela navijačica prolazi kroz teško razdoblje. Pomažući ljudima na taj način može imati velike pozitivne promjene, kaže Crum.
Naravno, ona ove podatke koristi kako bi se poboljšalo zdravlje pacijenata. Ali, pitanje znanja o nečemu je poput pitanja noža - možete ga koristiti za dobre, ali i za loše svrhe.
U Izraelu se još prije više od deset godina tvrtka WeCU intenzivno bavila tehnologijom čitanja misli kako bi se na vrijeme prepoznali ljudi s lošim namjerama, poput terorista u zračnim lukama.
Njihov rad bazirao se na tome da biometrijski senzori skriveni u primjerice zračnim lukama čitaju izraze lica ljudima kojima su plasirane prikrivene poruke, a suptilne reakcije tijela koje osoba niti ne primjećuje jer prvenstveno nije ni svjesna da joj je uopće plasirana prikrivena poruka, otkrivaju koji su putnici potencijalno sumnjivi.
Budući da nam je većini zdravlje i sigurnost na prvom mjestu ovo se čine kao sasvim zgodni programi koji nam to zdravlje i sigurnost omogućuju ili će omogućavati u većoj mjeri. Međutim, kako je napomenuto prije - sve je to poput pitanja noža.
Samo što nije u širokoj upotrebi i algoritam koji koristeći kamere na našim privatnim uređajima bilježi biometriju izraza lica na određene slike koje gledamo primjerice na Facebooku, čime oglašivačima otkrivaju što i kako na nas djeluju te kako nam prodati svoj proizvod.
Izraelski povjesničar Yuval Noah Harari ističe već prisutnu mogućnost ‘’hakiranja’’ ljudskog mozga. Te napominje opasnosti koje u tome leže.
Oni koji kontroliraju podatke, naglašava Harari, a to se odnosi na podatke stanja našeg tijela, uma, emocija, kontroliraju budućnost ne samo čovječanstva, nego budućnost samog života. Danas je najvažnije posjedovati podatke, rekao je Harari. Kao povjesničar povukao je paralelu sa zbivanjima u prošlosti. Onaj tko je imao u rukama koncentrirano previše zemlje, previše posjeda, imao je najveću moć. Isto se danas smatra za podatke.
Da bi se hakiralo ljudsko biće, objašnjava Harari, treba vam mnogo kompjuterske snage i puno podataka, naročito biometrijskih podataka.
Tunel s atraktivnim videima
Digresija na ovo odvodi nas u zračne luke u Saudijskoj Arabiji u kojima bi se do kraja ljeta trebali u upotrebu pustiti tuneli kroz koje se prolazi kako bi se došlo do željenog leta. Ti su tuneli prepuni monitora na kojima putnici vide razna atraktivna videa. Putem kamere na displayima u koje gledaju putnici, uzimaju se njihovi biometrijski podaci. Što će se događati s tim podacima, vlast Saudijske Arabije ne otkriva. Ali Harari upozorava, nebitno prikupljaju li se ti podaci u zračnim lukama u Saudijskoj Arabiji ili kino dvoranama SAD-a, oni govore o pojedincu puno više nego taj pojedinac želi otkriti o sebi.
Došli smo do toga da je benigno to što marketinške tvrtke ili tehnološki divovi znaju gdje se krećemo Ii što kupujemo u odnosu na to da poznaju stanje naših emocija i naših misli.
''Organizmi su algoritmi''
Harari podsjeća na dvije simultane revolucije koje se trenutačno odvijaju - jedna je revolucija u kompjuterskim znanostima (poput UI), a druga je revolucija u otkrivanju biologije, naročito ono čime se bavi Crum - neuroznanosti.
Organizmi su algoritmi, podsjeća Harari. Polazivši dakle, od spoznaje da su organizmi ništa drugo do biokemijski algoritmi, zaključujemo da posjedovanjem dovoljno podataka možemo hakirati mozak pojedinca. Na taj se način mogu stvoriti algoritmi koji pojedinca poznaju bolje nego što on poznaje samog sebe.
Harari opasnost od pretjeranog poznavanja pojedinca od strane tehnologije pokazuje na svom primjeru.
Kad sam imao 21 godinu, shvatio sam da sam gay. Do tada sam dugo živio u poricanju. To nije ništa neobično. Mnogi homoseksualci žive godinama u poricanju. Sada zamislite situaciju u kojoj algoritam može reći bilo kojem tinejdžeru gdje točno stoji na spektru od hetero do homoseksualca. Algoritmi do tog podatka dolaze prateći pomicanje vaših zjenica, krvni tlak, aktivnost mozga i na temelju tih podataka govori vam tko ste. Možda osobno ne biste koristili takav algoritam. Ali zamislite da ste na nekom cool tulumu i da netko kaže da je saznao za algoritam koji vam otkiva vašu seksualnu orijentaciju. Ne bi li bilo zabavno kada bismo ga svi isprobali? Što biste učinili? Čak i ako odbijete to testiranje, nećete se moći sakriti od Amazona, Alibabe ili tajne policije. Dok pretražujete internet, gledate videa ili provjeravate svoje društvene mreže, algoritmi će pratiti vaše biometrijske podatke i mogli bi dojaviti nekoj velikoj tvrtki koja primjerice prodaje sok - ako taj sok želite prodati toj osobi ne koristitie reklame na kojoj je oskudno odjevena djevojka, nego koristite reklame na kojima su oskudno odjeveni muškarci. Vi ne biste ni znali što se događa, ali oni bi znali. A ta informacija bi za njih bila jako vrijedna. Dok imamo algoritme koji razumiju pojedinca bolje nego pojedinac razumije sam sebe, oni mogu predvidjeti moje želje, manipulirati mojim osjećajima, čak i donositi odluke u moje ime. Ako ne budemo oprezni, ishod toga mogao bi biti uzlet digitalnih diktatura, upozorava Harari.
Ako ne budemo regulirali dostupnost podataka, mala elita ne samo da će kontrolirati budućnost ljudskih društava , nego i oblike života, kaže Harari vraćajući se na svoju predikciju o stvaranju nove vrste u koju će spadati jako bogati, odnosno oni koji mogu ''nadograditi'' svoje biće, a ostali bi zaostali u toj vrsti evolucijskog razvoja.
Ali, da se vratimo na mogućnosti koje nam prije toga prijete, ako svjesno ne reguliramo posjedovanje podataka.
Diktator mi možda neće omogućiti pristup zdravastvenoj skrbi, ali će pomoću podataka biti u mogućnosti nagnati me da ga volim, a da njegovu opoziciju mrzim, sumirao je potencijalni smjer razvoja društva ako se velika količina podataka koncentrira u rukama malog broja ljudi.
Što nam je, dakle, činiti? Ako ste inženjer, pronađite način da se previše podataka ne koncentrira u rukama malog broj ljudi. Mi ostali koji nismo inženjeri, broj jedan pitanje je kako da si ne dopustimo da nama manipuliraju oni koji kontroliraju podatke, poručio je Harari.
