Trabant, "kutija na kotačima" za kojom kulja debeli plavi dim, ponosno nosi titulu najgoreg automobila što ga je čovjek stvorio.
Ali to malo drčno istočnonjemačko vozilo odbija izumrijeti, a u tome mu pomaže skupina entuzijasta i dalje posvećena obnavljanju starih modela kako bi ih zadržala na cestama.
Dok se Njemačka priprema za proslavu 35. godišnjice ponovnog ujedinjenja u petak, Trabanata je sve više na cestama jer te krntije, koje se prije čuju nego vide, dobivaju novu legiju obožavatelja.
U Njemačkoj je danas registrirano oko 40.800 Trabija, kako im tepaju, prema podacima njemačkog autokluba KBA-a. Prije 10 godina bilo ih je 33.000.
Glenn Kuschan (58) među mušterijama u svojoj automehaničarskoj radionici na jugu Berlina ima i nekoliko vlasnika Trabanta.
Radi se o ljudima "svih vrsta", rekao je Kuschan za AFP, od "starijih ljudi koji su odrasli s Trabijem do mlađih koji stvarno žele model originalnog vozila".
Kuschan je i sam ponosni vlasnik 23 Trabija, uključujući bijeli model koji je nekoć pripadao njegovu ocu i koji je prešao više od pola milijuna kilometara.
Trabi je dosegao "kultni status" zbog svoje povezanosti s ponovnim ujedinjenjem Njemačke i padom Berlinskog zida, rekao je.
Prvi Trabanti proizvedeni su 1957., tri godine nakon što se komunistički istočnonjemački režim namjerio stvoriti automobil za narod.
Karoserija je bila izrađena od plastike pomiješane s vlaknima papira ili pamuka radi uštede na uvozu čelika.
Prozori na stražnjim sjedalima nisu se otvarali, a dvotaktni motor slao je guste oblake izgorjelog ulja i benzina u zrak, uz pozamašnu buku.
Zbog najveće brzine automobila od 112 kilometara na sat bio je predmetom ismijavanja u Zapadnoj Njemačkoj, gdje su cestama dominirale marke poput BMW-a i Mercedesa.
No, automobil je ipak postao omiljeni simbol svakodnevnog života u Istočnoj Njemačkoj, hvaljen zbog svog neobičnog dizajna i izdržljivosti.
"Neuništiv"
Istočni Nijemci prijavili bi se na popis i čekali i do 15 godina da njihov Trabant siđe s proizvodne trake u jednoj od tri boje – krem, nebesko plavoj ili pepermint zelenoj.
Kada je Berlinski zid pao 1989. godine, mnogi Istočni Nijemci vozili su se do granice i čekali satima u dugim redovima u svojim Trabijima dok bi motori onečišćivali zrak.
Nakon ponovnog ujedinjenja mnogi Istočni Nijemci prodali su automobile kako bi nabavili sofisticiranije modele, dok su ih tisuće poklonile ili jednostavno ostavile na granici.
Posljednji Trabant, ružičaste boje, proizveden je 1991. godine.
Danas posjetitelji Muzeja Trabija u Berlinu mogu razgledati kolekciju od 20 primjeraka tih malih automobila, pa čak i uplatiti obilazak najpoznatijih berlinskih komunističkih znamenitosti vozeći se u tom malom vozilu.
Thomas Schmidt (49), koji radi u muzeju i vozač je u tim turističkim obilascima, rekao je da je "praktički odrastao u Trabiju" i sada automobil vidi kao "dio svog identiteta".
On je kao mali trkač na duge staze, može sve, neuništiv je, rekao je.
A ako se i pokvari, lijepo je što sve možete sami popraviti zbog jednostavne tehnologije, rekao je.
Ljudi su nekad govorili: ako imate čekić, kliješta i malo žice, možete Trabantom stići do Lenjingrada.
