Situacija u kojoj seksualni predator pravomoćno osuđen za spolne delikte na štetu djece bez ikakvih problema otvara dječju igraonicu, otac koji smatra da nema ništa loše u tome da njegov sin dijeli intimne fotografije maloljetnice i tuži školu koja je poduzela pedagoške radnje protiv sina nisu dio scenarija iz nekog morbidnog filma, već nažalost – hrvatska stvarnost. O takvim i sličnim slučajevima čuli smo na panelu Izazovi kod zaštite djece od seksualnog iskorištavanja na internetu: mogućnosti prevencije, detekcije i tretmana, održanom u utorak u hotelu Dubrovnik kojem su, među inim, nazočili pravobraniteljicu za djecu Helenca Pirnat Dragičević, Predsjednik Centra za nestalu i zlostavljanu djecu Tomislav Ramljak, predstavnici civilnih udruga, HAKOM-a i drugi.
Navedeni su samo neki od primjera koji nam pokazuju s kakvim se problemima susreću udruge i institucije za zaštitu djece i dječjih prava, a ti su problemi dodatno pogoršani i povećani s raširenošću digitalnih tehnologija, interneta i društvenih mreža.
Nakon nekoliko sati izlaganja stručnjaka i rasprave ostaje osjećaj nemoći jer, usprkos predanom radnu nekih civilnih udruga, dijela institucija i angažiranih pojedinaca, nismo dobili nikakve optimistične odgovore na pitanja tko i kako može zaštititi djecu od internetskih predatora, ali i njihovih vršnjaka i vršnjačkog nasilja koje je sve raširenije u virtualnom svijetu. Također, naglašen je i nemar institucija, koje, čini se, nekad više razumijevanja posvećuju pravima zlostavljača i počinitelja nego žrtava.
Situacija je kritična
Problemi su, dakle, brojni pa ćemo nabrojiti samo neke. Na početku panela Tomislav Ramljak, komentirajući događanja na nedavnoj međunarodnoj konferenciji za sigurnost, rekao je da je trenutačna situacija zaista kritična jer je na internetu sve više pornografskog materijala s djecom. Samo u bazi Europola postoji više od 46 milijuna fotografija i videozapisa koje se tek trebaju pažljivo pregledati i analizirati, a njihova količina konstantno raste.
Upozorio je i na posebno opasan trend eksplicitnog materijala koji rade sama djeca sa svojim pametnim telefonima i dijele s partnerima. Nakon prekida veze, takve fotografije mogu se raširiti školom, raznim grupama za chat ili mogu završiti na brojnim internetskim stranicama.
Takav tip problema nije specifičan samo za Hrvatsku, već sličnih problema imaju i druge zemlje, no u Lijepoj Našoj veliki je problem pitanje prevencije, borbe protiv takvog oblika nasilja te presuda i tretmana osuđenih prijestupnika.
Pravobraniteljica za djecu naglasila je kako se danas promijenilo okruženje u kojem odrastaju djeca te današnjih opasnosti iz digitalnog svijeta nisu svjesni ni roditelji, ni njihova djeca, te je pred roditeljima izazov kako se ponašati u digitalnom okruženju. Ipak, moraju biti svjesni da kada djetetu daju mobitel ili neki drugi oblik moderne tehnologije, oni su odgovorni za ponašanje svoje djece te upravo oni moraju postaviti granice ponašanja u stvarnom i virtualnom svijetu. Također, za roditelje je iznimno važan razgovor s djecom i sudjelovanje u otkrivanju digitalnog svijeta koji je i za većinu njih još prilično nepoznat i prepun izazova.
Ne postoji jedinstven pristup prema djeci i roditeljima
U tome bi trebali imati podršku države i društva, no je li zaista tako: Nemamo jedinstven pristup države prema djeci i odraslima, tj. prema roditeljima o tome kako se ponašati digitalnom okruženju, objasnila je trenutačnu situaciju Pirnat Dragičević.
Veliki naglasak stavila je i na promjenu zakonodavne regulative te na izmjenu sudske prakse. Naime, suci su često skloni izricanju zakonskog minimuma i ublažavanju kazni za pravomoćno osuđene seksualne prijestupnike prema djeci. Pravobraniteljica se pita kakva se poruka šalje ako se za takva kaznena djela izriče kazna rada za opće dobro.
Iz njezina ureda zatražili su promjene zakona koje bi uključivale zabranu izricanja rada za opće dobro, automatsko izricanje zabrane rada s djecom i stvaranje uvjeta za zaštitu žrtve tijekom kaznenog postupka, no prijedlozi nisu prihvaćeni jer zakonski okvir već sad pruža sve mogućnosti zaštite djece, ali suci te mogućnosti ne koriste. Zato je potrebna edukacija sudaca koji rade na kažnjavanju takvih osoba – trebali bi se educiraju o oblicima seksualnog zlostavljanja djece i adekvatnog kažnjavanja počinitelja.
Neprimjerene kazne zatvora
Na sličan problem obratila je pažnju je i pravnica Lucija Vejmelka, koja je upozorila kako određeni broj počinitelja dobije kaznu zatvora koja nije primjerena. Tako od 70-ak slučajeva, 80 posto počinitelja u zatvoru ostaje do godinu dana, a 70 posto počinitelja nakon zatvorske kazne koja im je skraćena dobiva rad za opće dobro, što nije tretmanska kazna.
Pored nabrojenih izazova, možemo reći i institucionalnih nelogičnosti, veliki je problem i edukacija – u školama nema dovoljno stručnog kadra koji je upoznat s temom zlostavljanja i seksualnog iskorištavanja na internetu koji bi pomogli djeci i roditeljima. Također, ni roditelji nisu dovoljno dobro educirani i veliki broj njih ne zna što se događa s njihovom djecom u virtualnom svijetu. Problem je s roditeljima i to što dio njih nije ni zainteresiran, tj. neće se odazvati na sastanke i radionice vezane za teme internetskog zlostavljanja.
No kako smatra Ivo Majerski iz HAKOM-a, danas je teško očekivati od roditelja da mogu pratiti sve što se događa na internetu. Kao jedno od rješenja izdvojio je umjetnu inteligenciju, koja danas već češlja stranice poput Facebooka i YouTubea za govorom mržnje i sadržajem s kojim se krše autorska prava. U budućnosti će se trebati raditi na servisima koji bi isto radili i sa sadržajem povezanim s dječjom pornografijom i koji bi, bez kršenja privatnosti, trebali prepoznati zabranjeni pornografski materijal.
