Američki geofizičar Paul Johnson i njegov tim jedna su od malobrojnih skupina svjetskih znanstvenika koja koristi umjetnu inteligenciju kako bi demistificirala fiziku iza procesa nastajanja potresa te kako bi iz svega toga izvukli znakove upozorenja za nadolazeće potrese.
Prije dvije godine uspješno su u laboratorijskom eksperimetnu predvidjeli podrhtavanja koristeći algoritme za prepoznavanje i pronalazak obrazaca. Njihovo je istraživanje u međuvremenu uspješno replicirao i tim europskih znanstvenika.
U najnovijoj studiji koja je obljavljena na stranicama arxiv.org Johnson i njegov tim testirali su svoj algoritam kako bi predvidjeli takozvane sproklizeće potrese na sjeverozapadu Pacifika. Njihovi rezultati su vrlo obećavajući, a sam Johnosn tvrdi da algoritam može predvidjeti sporoklizeći potres s preciznošću do unutar nekoliko dana, a moguće i preciznije od toga.
Obećavajući i motivirajući rezultati
Seizmolozi su njihove rezultate nazvali obećavajućima i motivirajućima, iako studija tek čeka prve neovisne znanstvene osvrte i provjere.
Johnson je svjestan koliko je predviđanje potresa tabu tema u znanstvenim krugovima, no isto tako je svjestan da je tu riječ o fizikalnom procesu i naglašava kako je glavni cilj njegove studije usmjeren prema boljem razumijevanju fizike rasjeda. Ipak, Johnsonu ne smeta baviti se i problemom predviđanja potresa.
Johnsonov fokus na sporoklizećim potresima, koji se zapravo rijetko osjete na površini, za razliku od brzih potresa koji iza sebe, ako su dovoljno jaki, ostavljaju teške posljedice po ljudske živote i infrastrukturu, proizlazi iz razloga jer ti potresi proizvode ogromnu količinu podataka, koji su zabilježeni u seizmičkom katalogu.
U laboratoriju Johnson i njegov tim koristili su akustične valove u eksperimentu, a u stvarnom svijetu podatke koje su bilježili od tih akustičnih valova predstavlja upravo seizmički katalog, koji je pun podataka od sporoklizećih potresa.
Triježnjenje i suočavanje s istinom
Ipak, predviđanje potresa nikad ni nije bilo namijenjeno za sporoklizeće potrese, već za one brze, koji su kudikamo opasniji za nas. Za pristup korištenja umjetne inteligencije u predviđanju potresa tu se javlja paradoks jer seizmolozi bi htjeli biti u mogućnosti predvidjeti one najrazornije potrese, no oni su ujedno i najrjeđi. Stoga se nameće pitanje kako će umjetna inteligencija uspjeti prikupiti dovoljno podataka o tim vrlo rijetkim pojavama u dovoljnoj količini da ih može u budućnosti predvidjeti sa sigurnošću?
U svemu tome postoji i otrježnjujuća istina s kojom se znanstvenici moraju suočiti i u koju većina njih vjeruje, a ona glasi da dok se fizički procesi koji rasjede tjeraju do ruba potreba mogu predvidjeti, sam okidač potresa u sebi ima barem nekakav oblik nasumičnosti, čije je predviđanje ipak vrlo teško i u kojem nema obrazaca koje bi, primjerice, Johnsonov algoritam mogao pratiti.
U najboljem scenariju predviđanja velikih potresa moći će se suziti na tjedne, u najgorem na godine.
"Ne mislim da ćemo uspjeti predviđati potrese za moga života, ali ćemo napraviti vrlo velik napredak u tome", zaključuje Johnson.
Izvor: Wired
