Naš moderan način života danas ovisi o satelitima koji se nikada ne smiju sudariti, izgubiti vezu ili istovremeno zakazati. Nova istraživanja,međutim, upozoravaju da je ta vjera u stabilnost možda opasno neoprezna te da sigurnost u orbiti počiva na krhkim temeljima.
U radu dostavljenom na preprint serveru arXiv, Sarah Thiele s američkog Sveučilišta Princeton i njezini koautori opisuju današnje megakonstelacije satelita u Zemljinoj orbiti izrazom "kula od karata", čije značenje je svima dobro poznato.
Izračuni su poražavajući
Prema izračunima autora, u svim megakonstelacijama u niskoj Zemljinoj orbiti događa se bliski prolaz, definiran kao približavanje dvaju satelita na manje od jednog kilometra, svake 22 sekunde, piše Universe Today. Samo u Starlinkovoj konstelaciji tisuća satelita takav se događaj javlja otprilike svakih 11 minuta. Svaki od tisuća Starlinkovih satelita prosječno izvrši 41 manevar godišnje kako bi izbjegao sudar s drugim satelitima.
Autori navedene studije, koja čeka recenzije, brojke pokazuju da sustav funkcionira bez značajne sigurnosne rezerve i da mu stabilnost ovisi o izostanku nepredviđenih događaja. Kao primjer najopasnijeg takvog nepredvidivog slučaja navode se solarne oluje.
Solarne oluje utječu na rad satelita na dva ključna načina. Prvo, zagrijavaju gornje slojeve atmosfere, što povećava zračni otpor i stvara veću neizvjesnost položaja satelita te to zahtijeva dodatno trošenje goriva i više izbjegavajućih manevara. Tijekom svibnja 2024. godine, u vrijeme jedne takve solarne oluje, više od polovice satelita u niskoj Zemljinoj orbiti potrošilo je gorivo za reposicioniranje.
Drugo, i možda razornije, solarne oluje mogu onesposobiti navigacijske i komunikacijske sustave satelita. Sateliti koji ne mogu primati zapovijedi ne mogu ni manevrirati, a uz povećani otpor u atmosferi takva kombinacija može odmah dovesti do katastrofalnog niza događaja.
Još jedan sudnji sat
Kako bi istaknuli hitnost, autori su uveli takozvani CRASH Clock (Collision Realization and Significant Harm Clock). Po njihovim izračunima, ako bi tijekom snažne solarne oluje došlo do potpunog gubitka mogućnosti slanja zapovijedi satelitima za izbjegavanje sudara, prvi katastrofalni sudar u niskoj Zemljinoj orbiti dogodio bi se za otprilike 2,8 dana.
Za usporedbu, 2018. godine, prije ere megakonstelacija, taj je vremenski razmak iznosio 121 dan. Gubitak kontrole od samo 24 sata nosi približno 30 posto vjerojatnosti da se izazove sudar satelita, koji bi mogao poslužiti kao početak Kesslerova sindroma, scenarija u kojem sudar satelita stvara toliko orbitalnih krhotina da one izazivaju nove sudare, čime niska Zemljina orbita postupno postaje neupotrebljiva za satelite i svemirska lansiranja.
Solarne oluje gotovo je nemoguće točno predvidjeti, a izrazito jaka solarna oluja, poput Carringtonovog događaja iz 1859. godine, mogla bi onemogućiti kontrolu satelita na dulje od tri dana, što je dovoljno da čitav sustav kolabira. Autori ističu da bi jedan takav, povijesno moguć događaj mogao izbrisati našu satelitsku infrastrukturu i ograničiti čovječanstvu letove u svemir za više generacija.
Riječ je o riziku koji zahtijeva pravu procjenu i informirane odluke.
