Kanali na Marsu koji nalikuju na klance na Zemlji, oduvijek su intrigirali znanstvenike. Slični su i klisurama koje se nalaze na Antarktici, a koje su formirane topljenjem ledenjaka. Međutim, uzdignuta mjesta tih marsovskih klisura ne odgovaraju očekivanjima znanstvenika o nedavnoj prisutnosti tekuće vode.
Kako bi objasnili nastanak tih klisura, znanstvenici su predložili sublimaciju leda ugljičnog dioksida kao alternativnu hipotezu. No, studija objavljena u časopisu Science koju je proveo tim američkih znanstvenika, sugerira da bi tekuća voda doista mogla biti odgovorna za njihovo formiranje, pod pravim uvjetima. Iznenađujuće, to se moglo dogoditi relativno nedavno u geološkim vremenskim okvirima, vjerojatno prije oko 630.000 godina.
Ključan faktor
Ključan faktor koji se navodi u studiji jest nagib Marsove osi. Prema simulacijama temperature i cirkulacije, kada nagib planeta dosegne 35 stupnjeva, gustoća atmosfere uzrokuje da površinska temperatura nakratko poraste iznad točke smrzavanja. Taj blagi porast temperature bio bi dovoljan da otopi dio preostalog snijega i leda na Marsu.
Rano u povijesti Marsa postojali su snažni dokazi o tekućoj vodi na njegovoj površini, uključujući mreže dolina i jezera. Međutim, prije otprilike 3 milijarde godina, sva ta tekuća voda je izgubljena, a Crveni planet se pretvorio u super sušnu polarnu pustinju.
Izračuni znanstvenog tima daju daljnji uvid u to kako se te klisure formiraju, opseg erozije koju uzrokuju i njihov maksimalni doseg. Prilagođavanjem svog modela podacima iz Marsove regije Terra Sirenum, tim je identificirao razdoblja kada su se klisure brzo širile u tom području.
Dva scenarija
Studija sugerira dvostruki scenarij formiranja za te klisure. U prvom, kanali stvoreni topljenjem leda naknadno su erodirani isparavanjem CO2 leda. Lokacije s ovim klisurama vjerojatno još uvijek kriju rezerve leda ispod površine, koje su vjerojatno bile značajnije u prošlosti.
U usporedbi s erozijom povezanom s CO2, u drugom scenariju erozija tekućom vodom bolje odgovara obilježjima uočenim na krajoliku Marsa. Za razliku od CO2 erozije, kojoj nedostaje usporedivi Zemljin pandan za proučavanje i ne proizvodi slične učinke na stijene, erozija tekućom vodom usklađena je s krajolikom Marsa. Ova vrsta aktivnosti opažena je pomoću satelitskih slika visoke rezolucije modernog Marsa.
Naša studija pokazuje da se globalna distribucija klisura bolje objašnjava tekućom vodom u posljednjih milijun godina. Voda objašnjava visinsku distribuciju vododerina na načine na koje CO2 ne može. To znači da je Mars uspio stvoriti tekuću vodu u dovoljnoj količini da erodira kanale u posljednjih milijun godina, što je vrlo nedavno u geološkoj povijesti Marsa, objašnjava planetarni znanstvenik Jay Dickson, s Kalifornijskog instituta za tehnologiju.
Mars će se vratiti na prave uvjete i voda će ponovno poteći
Nagib Marsove osi mijenja se tijekom vremena, iako se ti pomaci događaju tijekom stotina tisuća godina. Te su varijacije ranije bile povezivane s ledenim dobima na Crvenom planetu.
Postojanje tekuće vode na Marsu u relativno nedavnoj prošlosti moglo je olakšati razvoj organizama, dodajući intrigantnu perspektivu o potencijalu za život na Marsu.
Na kraju će se Mars vratiti na nagib od 35 stupnjeva, dopuštajući da lokalizirane mrlje tekuće vode ponovno poteku. Slično suhim dolinama na Antarktiku, život na Marsu može postojati u nekoj vrsti zastoja kada tekuća voda nije dostupna. Vjerojatno je da su usporedivi uvjeti s Antarktikom prisutni i na Marsu.
Može li postojati most, ako želite, između ranog toplog i vlažnog Marsa i Marsa koji danas vidimo u obliku tekuće vode? Svi uvijek traže okruženja koja bi mogla biti pogodna ne samo za stvaranje života, već i za njegovo očuvanje i nastavak, kaže Jim Head, planetarni znanstvenik sa Sveučilišta Brown.
Head sugerira da bi svi mikroorganizmi koji su možda evoluirali na ranom Marsu vjerojatno tražili okruženja u kojima bi mogli napredovati u ledu, kao i u tekućoj vodi.
Izvor: Science Alert
