Neki egzoplaneti otkrivaju svoje tajne tek nakon smrti. Astronomi iz opservatorija W. M. Keck u Mauna Kei na Havajima promatrali su zvijezdu sličnu Suncu kako proždire ostatke svog uništenog planeta, više od 3 milijarde godina nakon što je postala bijeli patuljak. Taj rijedak prizor nudi, i uvid u kozmičko uništenje, i uvid u sastav drugih planeta.
Zvijezda u pitanju, LSPM J0207+3331, nalazi se 145 svjetlosnih godina daleko od Sunca, u zviježđu Trokuta. Astronomi su otkrili 13 teških elemenata unutar njezine fotosfere, što je najveći broj dosad zabilježen za bijelog patuljka bogatog vodikom. Istraživanje vezano za to objavljeno je u časopisu The Astrophysical Journal.
Njihove atmosfere su neprozirnije, a teški elementi brzo tonu prema središtu zvijezde. Očekivali smo vidjeti samo nekoliko elemenata, kaže Érika Le Bourdais, astrofizičarka s kanadskog Sveučilišta u Montrealu i glavna autorica studije, u članku objavljenom na stranicama istog sveučilišta.
Patuljci bogati vodikom, najčešći ostaci zvijezda sličnih Suncu, obično malo otkrivaju o planetarnim krhotinama, jer teški elementi tonu u njih, u roku od nekoliko dana. Patuljci bogati helijem, nasuprot tome, dopuštaju teškim elementima da se zadrže milijunima godina. To zvijezdu čini LSPM J0207+3331 iznimnim laboratorijem za proučavanje drevne planetarne evolucije, jer se dosad vjerovalo da se to ne može dogoditi.
Misterij koji ostaje
Analiza pokazuje da je uništeni egzoplanet bio promjera najmanje 200 kilometara, sa stjenovitim plaštom i metalnom jezgrom, nalik Zemlji. Njegov maseni udio jezgre bio je oko 55 posto, što je između Zemljinih 32 posto i Merkurovih 70 posto.
Nešto je očito poremetilo ovaj sustav dugo nakon smrti zvijezde, napominje John Debes, astronom u američkom Znanstvenom institutu za svemirske teleskope u Baltimoreu i koautor navedene studije, u istom navedenom članku.
Točan mehanizam koji je doveo do uništenja navedenog egzoplaneta ostaje nejasan. Gubitak zvjezdane mase ili orbitalne perturbacije preživjelih planeta mogli su poslati osuđeni egzoplanet prema zvijezdi. Dugoročne nestabilnosti poput takvih, mogle bi ukazivati na dugoročne dinamičke procese koje još ne razumijemo u potpunosti, dodaje Debes.
Buduće studije mogle bi kombinirati arhivske podatke teleskopa Gaia, Europske svemirske agencije, s infracrvenim promatranjima NASA-inog svemirskog teleskopa James Webb, kako bi identificirale potencijalne krivce u obliku egzoplaneta veličine Jupitera. Ispitivanjem drugih uništenih planeta, astronomi mogu testirati formiranje i evoluciju egzoplaneta na galaktičkoj razini, prateći kako se izvanzemaljski svjetovi formiraju, rastu i nestaju.
