Nova znanstvena studija sugerira način kako čovječanstvo "kupi" više vremena u borbi protiv klimatskh promjena, no njihov prijedlog vrlo radikalan i, posve doslovno, izvanzemaljskog karaktera.
Lansiranje oblaka prašine s Mjeseca kako bi se blokriala Sunčeva svjetlost prema Zemlji, moglo bi smanjiti globalno zagrijavanje. Riječ je o radikalnoj strategiji koja zapravo može zahtijevati više od desetljeća istraživanja, prije njezine eventualne implementacije.
Nije bez rizika
No, takav pristup nije i bez svojih rizika, s nejasnoćama u smislu kako bi mogao utjecati na poljoprivredu, ekosustave i kvalitetu vode u različitim dijelovima svijeta.
Stavljanje više od 100 milijuna tona prašine između Zemlje i Sunca kako bi se djelomično spriječilo da svjetlost naše zvijezde dopre do nas i ranije se istraživalo kao način borbe protiv klimatskih promjena. Takve čestice prašine zasjenile bi Zemlju apsorbirajući svjetlosnu energiju ili raspršujući svjetlosne čestice (fotone) dalje od Zemlje. Da bi se to postiglo, prašina s Mjeseca bi trebala biti postavljena na udaljenost 1,5 milijuna kilometara od Zemlje, gdje se poništavaju gravitacijske sile Sunca i Zemlje. To je područje poznato i kao prva Lagrangeova točka ili L1, a u njoj objekti ostaju na fiksnoj poziciji.
Razni znanstveni timovi istraživali su postavljanje prašine na točku L1, ali energija fotona i nabijenih čestica izbačenih sa Sunca, poznata i kao solarni vjetar, može postupno gurnuti tu prašinu dalje od željenog položaja, što bi onda trebalo i ispraviti.
Nakon tisuća računalnih simulacija...
Međutim, nakon izvođenja tisuća računalnih simulacija, Benjamin Bromley sa Sveučilišta Utah je zajedno s kolegama otkrio su da bi kontinuirano lansiranje struje mjesečeve prašine izravno s Mjesečevog sjevernog pola prema točki L1, brzinom od 2,8 kilometara u sekundi, moglo biti još bolji pristup. U njihovom scenariju, simulacije sugeriraju da svaka potaknuta čestica prašine provede oko pet dana blokirajući sunčevu svjetlost vezanu uz Zemlju, prije nego što se rasprši po Sunčevom sustavu. NJihovo istraživanje objavljeno je u znanstvenom časopisu PLoS Climate.
Uzimajući u obzir gravitacijsku silu Sunca, Zemlje i drugih planeta, kao i negravitacijske sile poput solarnog vjetrra, simulacije Bromleyjevog tima otkrile su da bi održavanje štita od prašine mase milijun tona blizu L1 godinu dana moglo prigušiti sunčevu svjetlost prema Zemlji za 1,8 posto, što je jednako potpunom blokiranju sunčeve svjetlosti punih šest dana u istom vremenskom okviru.
Je li to uopće isplativo?
Ako bi se pristup zadržao na neodređeno vrijeme ili dok se ne uvedu druge mjere za uklanjanje ugljičnog dioksida iz Zemljine atmosfere, to bi moglo nadoknaditi porast razine ugljičnog dioksida, koji se dogodio od industrijske revolucije, smatra Ben Kravitz sa Sveučilišta Indiana u SAD-u.
Ako ova metoda funkcionira, sigurno bi bila učinkovita u smanjenju globalne temperature, ali teško je reći bi li se isplatila u odnosu na uloženi trud i resurse, dodaje Kravitz.
Problem je i što korištene računalne simulacije nisu modelirale upotrebu bilo kakvih strojeva za lansiranje lunarne prašine prema točki L1, no Kravitz kaže da bi se moglo koristiti tračnicu koja pokreće prašinu putem elektromagnetske energije.
To bi bilo savršeno, jer bi napajanje tog sustava dolazilo od nekoliko četvornih kilometara solarnih panela postavljenih blizu mjesta lansiranja, kaže on.
Kravitz međutim napominje i da će zasjenjenje cijele Zemlje imati nejednake učinke u različitim regijama.
Temperatura, oborine, vjetrovi i mnoge druge stvari će se promijeniti, a mijenjat će se drugačije na različitim mjestima. Te promjene će se, naravno, pretvoriti u učinke na poljoprivredu, ekosustave i kvalitetu vode, pojašnjava.
Istražiti sve nepoznanice
Curtis Struck sa Sveučilišta Iowa State smatra da je, prije nego što se strategija poput ove može implementirati, potrebno provesti opsežne inženjerske studije od strane više agencija u različitim zemljama i uz razmatranje Ujedinjenih naroda.
Tu je isto tako i mogućnost vjerojatnosti da bi bilo netočnosti u lansiranju i raspršivanju prašine, što bi imalo nepoznate učinke.
Hoće li doći do pojačanih pada mikrometeorita na Zemlju i oštećenja satelita koji kruže oko Zemlje? To i mnoga druga pitanja nisu proučena s potrebnim detaljima, smatra Struck.
Bromley isto tako smatra da razmatranje takve strategije ne bi trebalo zamijeniti druge napore u smanjenju emisija ugljika na Zemlji.
Moramo nastaviti smanjivati stakleničke plinove u vlastitoj atmosferi, bez obzira na sve. Naše rješenje za zaštitu putem prašine jednostavno bi nam kupilo više vremena, poručuje na kraju Bromley.
Izvor: New Scientist
