Kemikalije koje su se nekoć naširoko koristile u klimatizacijskim i rashladnim uređajima i koje su se trebale globalno izbaciti iz upotrebe do 2010. godine, zbog njihove štetnosti za ozonski omotač, još uvijek se nakupljaju alarmantnom brzinom u Zemljinoj atmosferi, pokazalo je novo znanstveno istraživanje.
Znanstvenici su bili iznenađeni otkrićem da su koncentracije nekoliko vrsta kemikalija štetnih po ozonski omotač porasle od 2010. godine te dosegnule rekordnu visinu 2020. godine. Krivac za to mogle bi biti alternativne rashladne tekućine koje su trebale zamijeniti tvari koje oštećuju ozonski omotač, sugerira nova studija, objavljena u časopisu Nature Geoscience. No postoji i još veći problem - znanstvenici ne mogu pronaći odakle sve te kemikalije cure.
Ozonski omotač uspio se znatno oporaviti tijekom posljednjih nekoliko desetljeća, no ako se emisije navedenih štetnih kemikalija nastave povećavati, to bi moglo spriječiti dio postignutog napretka i pogoršati klimatske promjene.
Emisije ovih nekoliko plinova na istoj su razini kao emisije svih stakleničkih plinova u Švicarskoj. Budući da sam iz Švicarske, to je nešto što me stvarno zaprepašćuje, naglasio je Stefan Reimann, znanstvenik iz Empe, švicarskog saveznog laboratorija za znanost o materijalima i tehnologiji. Autori nove studije mjerili su CFC na 14 lokacija diljem svijeta.
Drži li se svijet Montrealskog protokola?
Reimann i njegovi kolege uočili su rastuće emisije pet različitih vrsta klorofluorougljika ili CFC-a. Osim što su naširoko korišteni u rashladnim sredstvima, CFC su također bili sveprisutni u aerosolnim sprejevima, pjenastom pakiranju i izolaciji. Postoji puno različitih vrsta CFC-a, a sve su trebale biti ukinute diljem svijeta do 2010. prema Montrealskom protokolu.
Montrealski protokol predstavlja globalni dogovor za popravak ozonskog omotača i uglavnom se smatra monumentalnim uspjehom. Usvojen je ubrzo, nakon što su znanstvenici 1980-ih otkrili veliku rupu u ozonskom omotaču iznad Antarktika. Protokol je prisilio proizvođače da pronađu alternative za CFC i druge tvari koje oštećuju ozonski omotač. Zahvaljujući tom naporu Zemljin ozonski omotač se popravlja, što smanjuje rizik od razvoja raka kože. Znanstvenici pak očekuju da će se ozonski omotač obnoviti oko 2066. godine.
CFC-i se postupno ukidaju otkako je 1987. godine usvojen Montrealski protokol, a njihove emisije zapravo su trebale pasti jer je proizvodnja i potrošnja tih kemikalija potpuno zabranjena 2010. godine. Stoga je ovo novo otkriće još šokantnije za znanstvenike.
Rupa i u Montrealskom protokolu?
Nova studija sugerira da je "rupa" u Montrealskom protokolu omogućila širenje određenih vrsta CFC-a. Iako bi CFC-i trebali biti praktički nepostojeći u proizvodima koji su ih sadržavali, tvrtkama je tehnički još uvijek dopušteno koristiti CFC-e u procesu proizvodnje alternativa. Drugim riječima, CFC se može koristiti kao sirovina ili sastojci koji se koriste za proizvodnju nove kemikalije.
Takav je slučaj s tri od pet zabranjenih CFC-a, koji su zapravo postali rasprostranjeniji od 2010. godine. Riječ je o kemikalijama CFC-113a, CFC-114a i CFC-115, koje se koriste za proizvodnju fluorougljikovodika ili HFC-a koji su zamijenili CFC kemikalije u klima-uređajima, hladnjacima i aparatima za gašenje požara. HFC-i su, nažalost, također problematični kada cure iz uređaja. Oni su takozvani "superstaklenički" plinovi koji su stotine do tisuće puta jači od ugljikova dioksida kada je u pitanju njihova sposobnost zagrijavanja planeta.
U osnovi, kreatori politika stvorili su novi problem pokušavajući riješiti stari. Prema Kigali amandmanu na Montrealski protokol iz 2016. godine, uporaba HFC-a na globalnoj bi razini trebala pasti za 85 posto do 2047. godine. Tvrtke bi trebale biti u stanju obuzdati curenje i uništiti sve preostale CFC-e koji nastaju proizvodnjom HFC-a ili drugih kemikalija. Ali to se možda neće dogoditi, sugerira novo istraživanje, s obzirom na to da emisije CFC-a rastu.
Ne postoji pravi globalni nadzor
Djelomično i zato što ne postoji robustan nadzor diljem svijeta, znanstvenici ne mogu točno vidjeti što uzrokuje taj porast zagađenja.
Možete to zamisliti kao da ste izgubili svoje ključeve u travnatom polju i mogli biste otići samo na 10 ili 15 određenih točaka da biste potražili svoje ključeve. Ako se slučajno nađete tik uz svoje ključeve, vrlo ćete ih lako vidjeti. Ali ako niste i ne možete ići ni na jedno drugo mjesto u tom polju, osim tih specifičnih točaka, puno je teže shvatiti gdje se one nalaze, slikovito je objasnio problem Isaac Vimont, znanstvenik u Laboratoriju za globalni nadzor, američke Nacionalne uprave za oceane i atmosferu (NOAA).
Znanstvenici su još više u neznanju oko toga što uzrokuje porast emisija dviju vrsta CFC-a (CFC-13 i CFC-112a), koji se zapravo i ne koriste u proizvodnji HFC-a.
Zapravo ne znamo odakle dolaze i to je stvarno pomalo zastrašujuće, rekao je Reimann.
Ipak, onečišćenje od pet evazivnih tipova CFC-a proučavanih u novom radu srećom i barem zasad, nije dovoljno za suzbijanje desetljeća rada na uklanjanju većine tvari koje oštećuju ozonski omotač. Ako te emisije međutim postanu veći problem, mogle bi odgoditi dio tog oporavka, a onečišćenje bi moglo doprinijeti novim prijetnjama klimatskim promjenama, upozorava se u novoj studiji.
Izvor: The Verge
Vezane vijesti
Ne propustite ni ovo
