Jedna od najvažnijih izvanzemaljskih lokacija Sunčeva sustava za razvoj života jest Saturnov mjesec Enceladus. Ispod njegove ledene površine nalazi se veliki slani ocean, koji jezgra planeta održava na temperaturama pogodnim za izvanzemaljski morski ekosustav.
Problem je u tome što Enceladus ima ledenu koru, za koju se procjenjuje da je i do pet kilometara debela (na najtanjem mjestu), pa je otkrivanje potencijalnog izvanzemaljskog života u dubinama njegovs oceana sve, samo ne lagan posao. Sam ocean seže do deset kilometara dubine. Čak bi i za Zemlju to bio izrazito velik izazov za istraživanje, a činjenica da je ovdje riječ o Mjesecu koji je od nas udaljen pola Sunčeva sustava čini to kudikamo težim.
Nova studija, nove mogućnosti
Ipak, možda nećemo morati uložiti toliki napor u bušenje Enceladusove debele ledene kore jer nova znanstvena studija objavljena u časopisu The Planetary Science Journal otkriva da bismo trebali moći otkriti život na tom ledenom Saturnovu mjesecu u oblacima slane vode koji u obliku gejzira izbijaju s njegove površine, čak i ako u njima nema toliko života.
Jasno je da ne bi bilo lako poslati robota da puza kroz ledene pukotine i duboko zaroni na morsko dno. Simulacijom podataka koje bi posebno pripremljena i naprednija svemirska letjelica u orbiti prikupila samo iz te pare naš je tim pokazao da bi taj pristup bio dovoljan za pouzdano određivanje ima li života u Enceladusovu oceanu, a da se zapravo ne moraju sondirati dubine mjeseca. To je uzbudljiva mogućnost, ističe Regis Ferrière, evolucijski biolog sa Sveučilišta u Arizoni i jedan od autora studije.
Sličnosti s ekosustavima na Zemlji
S obzirom na to da duboko ispod Zemljina oceana, daleko od životvorne svjetlosti Sunca, postoji druga vrsta ekosustava, nakupljena oko otvora na dnu oceana koji izbacuju toplinu i kemikalije i kod kojeg se život ne oslanja na fotosintezu, već na iskorištavanje energije kemijskih reakcija, možda postoji mogućnost da nešto slično postoji i na Enceladusu.
Ono što znanstvenici dosad znaju o Enceladusu sugerira da slični ekosustavi možda vrebaju na njegovu morskom dnu. Završava orbitu oko Saturna svakih 32,9 sati, putujući eliptičnom stazom koja savija unutrašnjost Mjeseca, stvarajući dovoljno topline da vodu najbližu jezgri drži tekućom.
Nije riječ samo o teoriji jer su na Enceladusovu južnom polu, gdje je ledena ljuska najtanja, viđeni divovski oblaci vode visoki stotinama kilometara kako izbijaju ispod leda, izbacujući vodu, za koju znanstvenici misle da pridonosi ledu u Saturnovu prstenju.
Što je otkrio Cassini prije više od deset godina?
NASA-ina sonda Cassini, koja je proletjela kroz navedene Enceladusove oblake prije više od deset godina, detektirala je nekoliko neobičnih molekula, uključujući visoke koncentracije spojeva povezanih sa Zemljinim hidrotermalnim otvorima - metan i manje količine dihidrogena te ugljikova dioksida.
Na Zemlji hidrotermalni izvori vrve životom, velikim i malim, usprkos tami i visokom pritisku. Najjednostavnija živa stvorenja koja postoje su mikrobi koji se nazivaju metanogeni i koji se sami snabdijevaju čak i bez Sunčeve svjetlosti, rekao je Ferrière. Metanogeni metaboliziraju dihidrogen i ugljikov dioksid, oslobađajući metan kao nusprodukt.
Bit će potrebna specijalizirana letjelica
Ferrière i njegovi kolege modelirali su biomasu metanogena, koju bismo mogli očekivati na Enceladusu ako bi biomasa postojala oko hidrotermalnih izvora poput onih pronađenih na Zemlji. Nakon toga modelirali su vjerojatnost da će stanice i druge biološke molekule biti izbačene kroz otvore i koliko ćemo tih materijala vjerojatno moći pronaći.
Iznenadili smo se kada smo otkrili da bi hipotetski broj stanica bio jednak biomasi jednog jedinog kita u globalnom oceanu Enceladusa. Enceladusova biosfera može biti vrlo rijetka. Ipak, naši modeli pokazuju da bi bila dovoljno produktivna da nahrani mlazove vodene pare s dovoljno organskih molekula ili stanica da ih pokupe instrumenti na budućoj svemirskoj letjelici, kaže evolucijski biolog Antonin Affholder sa Sveučilišta Arizona.
Koliko je organskog materijala dovoljno za otkriće?
Čak i tada možda neće biti dovoljno biološkog materijala, a šansa da stanica preživi putovanje kroz led i da bude izbačena u svemir vjerojatno je prilično mala. U nedostatku biološkog materijala koji bi preživio putovanje iz oceanskih dubina do velikih visina u atmosferi Enceladusa autori studije sugeriraju da bi aminokiseline poput glicina poslužile kao alternativni, neizravni potpis ako obilje premaši određeni prag.
Dakle, umjesto da se fokusiramo na pitanje koliko je dovoljno da se dokaže postojanje života, pitali smo: 'Koja je najveća količina organskog materijala koja bi mogla biti prisutna u odsutnosti života?', pišu autori studije.
Izvor: Science Alert
