Hipotetski mostovi koji povezuju udaljena područja svemira mogli bi više-manje izgledati poput crnih rupa, a to zapravo znači da je moguće i da su taj mitski misterij fizike već uočen u svemiru. Ako je novi model, koji je predložio mali tim fizičara sa Sveučilišta u Sofiji u Bugarskoj točan, mogao postojati i način da ih razlikujemo.
Ako se igramo dovoljno dugo s Einsteinovom općom teorijom relativnosti, moguće je pokazati kako prostorno-vremenska pozadina svemira može formirati, ne samo duboke gravitacijske jame iz kojih ništa ne pobjegne (crne rupe), već i gravitacijske planinske vrhove na koje se isto tako ništa ne može popeti.
Za razliku od crnih rupa, te crvotočine bi izbjegavale sve što bi im se približilo, potencijalno nepovratno izbacujući potoke čestica i zračenja. Ostavljajući po strani jasnu mogućnost da Veliki prasak izgleda kao jedna od ovih 'bijelih rupa', ništa sličnog dosad nije opaženo u svemiru. Bez obzira na to, riječ je i dalje o zanimljivom konceptu za istraživanje rubova jedne od najvećih teorija u fizici.
Einstein-Rosenov most
Einsteinov kolega po imenu Nathan Rosen još je u 1930-im godinama pokazao je da nema ničega što bi moglo reći da se duboko zakrivljeni prostor-vrijeme crne rupe ne može povezati sa strmim vrhovima bijele rupe i formirati neku vrstu mosta (Einstein-Rosenov most). Takva bi teorijska veza mogla prijeći ogromne udaljenosti u svemiru. Isto tako, pod pravim okolnostima, moglo bi čak biti moguće da materija koja prolazi tom kozmičkom cijevi izađe na drugom kraju više manje netaknuta.
Kako bi odredili kako bi ta crvotočina mogla izgledati opservatorijima poput teleskopa Event Horizon, bugarski znanstvenici su razvili pojednostavljeni model 'grla' crvotočine u obliku magnetiziranog prstena tekućine te iznijeli različite pretpostavke o tome kako bi materija kružila oko njega prije što bude progutana. Njihovo istraživanje objavljeno je u znanstvenom časopisu Physical Review D.
Čestice zahvaćene tim bijesnim vrtlogom proizvele bi snažna elektromagnetska polja, koja bi se kotrljala i pucala u predvidljivim obrascima, polarizirajući svaku svjetlost koju emitira zagrijani materijal s jasnim potpisom. Ispostavilo se da bi tipični otvor crvotočine bilo teško razlikovati od polarizirane svjetlosti koju emitira vrući vrtložni disk koji okružuje crnu rupu.
Po toj logici, crna rupa M87* bi vrlo lako mogla biti crvotočina, jer je zbog praćenja polarizirajućih radio valova nedavno i dobivena njezina prva slika. Zapravo, crvotočine bi mogle vrebati posvuda na kraju crnih rupa, što znanstvenici ne mogu lako otkriti. No, to ne znači da uopće ne postoji način da se sazna.
Moguće metode otkrivanja crvotočina
Kad bismo imali sreće i spojili sliku kandidata za crvotočinu, neizravno viđenu kroz odgovarajuću gravitacijsku leću, suptilna svojstva koja razlikuju crvotočine od crnih rupa mogla bi postati očita. To bi zahtijevalo prikladno postavljenu masu između nas i crvotočine koja bi iskrivila njezinu svjetlost dovoljno da poveća male razlike, naravno, ali bi nam barem dala način da pouzdano uočimo koje tamne mrlje praznine imaju i stražnji izlaz.
Isto tako, kad bismo uočili crvotočinu pod savršenim kutom, svjetlost koja putuje preko njenog ulaza prema nama imala bi još jasniji vlastiti potpis, te bi znanstvenici tako dobili jasniju naznaku kozmičkog prolaza. Daljnje modeliranje moglo bi otkriti druge karakteristike svjetlosnih valova koji pomažu izdvojiti crvotočine na noćnom nebu bez potrebe za lećama ili savršenim kutovima, što je mogućnost na koju znanstvenici trenutačno usmjeravaju pozornost.
Postavljanje daljnjih ograničenja na fiziku crvotočina moglo bi otkriti nove puteve za istraživanje ne samo opće relativnosti, već i fizike koja opisuje ponašanje valova i čestica. Lekcije naučene iz predviđanja poput ovih, mogle bi otkriti nedostatke opće teorije relativnosti kako bi znanstvenici došli do novih otkrića koja bi nam mogla dati potpuno novi način viđenja svemira.
Izvor: Science Alert
