Mjesečeva površina, prepuna kratera, bilježi nasilne udare asteroida iz ranog razdoblja Sunčevog sustava, osobito tijekom Kasnog velikog bombardiranja koje se dodilo prije oko 4 milijarde godina. Budući da Mjesec nema atmosferu ni tektonsku aktivnost, njegova drevna povijest ostaje sačuvana u izvanrednoj jasnoći u obliku nebrojenih kratera.
Kada asteroidi udare u Mjesec, dijelovi krhotina od udara izbacuju se u svemir, a neki od njih završavaju i na Zemlji. Te stijene pomažu znanstvenicima u proučavanju razvoja Sunčevog sustava i razmjene materijala među planetima. Nedavna studija koja čeka recenzije i koja se nalazi na repozitoriju arXiv, donosi nova saznanja u tom smislu, uz pomoć naprednih računalnih modela.
Zanimljivi rezultati rezultati
Tim je koristio REBOUND simulacijski paket za modeliranje krhotina nastalih udarima asteroida u Mjesec tijekom 100.000 godina, bilježeći podatke svakih pet godina. Za razliku od ranijih metoda, koje su odvojeno simulirale Zemlju i Mjesec, ova studija uključuje oboje, s realističnom raspodjelom brzina izbacivanja krhotina.
Otkriveno je da Zemlju zahvati oko 22,6% mjesečevog materijala, a polovica tih sudara dogodila se unutar prvih 10.000 godina simuliranog modela, pišu autori navedenog istraživanja. Učestalost udara asteroida slijedi zakon potencije, gdje se broj sudara smanjuje tijekom vremena neovisno o početnim uvjetima.
Materijal izbačen s Mjesečeve suprotne strane od smjera gibanja najvjerojatnije pogađa Zemlju, dok onaj u smjeru gibanja Mjeseca ima najmanju šansu. Prilikom udara, čestice dostižu brzine između 11,0–13,1 km/s i uglavnom padaju blizu ekvatora. Udari su gotovo simetrično raspoređeni između jutarnjih i večernjih sati, s vrhuncem oko 6 sati ujutro i poslijepodne, ističu autori istraživanja.
Rezultati podržavaju teoriju da bi takozvani objekt blizu Zemlje nazvan Kamo'oalewa, mogao potjecati upravo s Mjeseca. Praćenjem putanja krhotina, moguće je bolje razumjeti kako su ti sudari oblikovali Zemlju i njezin biološki i geološki razvoj.
Izvor: Universe Today
