Neki istraživači su išli toliko daleko da videoigre poistovjećuju s teškim drogama, nazivajući ih digitalnim heroinom. Američko udruženje psihijatara je igranje online identificiralo kao mentalnu bolest, a WHO je "gaming disorder" predložio za svoj katalog mentalnih bolesti, rame uz rame s ovisnošću o alkoholu i teškim drogama.
Ovo je sve, u najmanju ruku, užasno pogrešno. Igranje video igara ne izaziva ovisnost u bilo kojem smislu. To je normalno ponašanje koje, iako možda u mnogim slučajevima gubitak vremena, nije štetno i ne utječe na kvalitetu života u načinu na koji to čine uporaba droga ili alkohola.
Počnimo s neuroznanstvenom analogijom da su područja u mozgu povezana s uživanjem droga ista kao i ona povezana s užitkom igranja video igara. To je istina, ali ne i poučak. Ta područja mozga, koja proizvode i odgovaraju na dopamin, su uključena u bilo koju mozgu ugodnu aktivnost: seks, uživanje u dobrom razgovoru, jedenju ukusne hrane, čitanju dobre knjige, korištenje droga.
Količina dopamina koja se veže uz ove aktivnosti se, ipak, itekako razlikuje. Po istraživanju, igranje videoigara ili gledanje zabavnog videa na internetu potiče lučenje dopamina u mozgu kao i jedenje komada pizze. Usporedbe radi - korištenje methamfetamina podiže te razine više od deset puta. Zaključak je da, zadovoljavajuća radnja koja potiče izlučivanje dopamina, sama za sebe ne ukazuje ni na šta drugo nego da je zadovoljavajuća.
Veliko istraživanje bazirano na internet igrama objavljeno u "American Journal of Psychiatry" također sumnja u česte navode da igranje igrica izaziva ovisnost. Koristeći tehnike Američkog psihijatrijskog udruženja za utvrđivanje psihičkog poremećaja, pokazali su da u najgorem slučaju samo 1 posto onih što igraju mogu pokazati karakteristike ovisnosti. Uz to dolazi napomena da i taj pokaz ovisnosti ima daleko manje značajke ovisnosti od, recimo, kockanja.
Još bolje, istraživanje je dokazalo da nitko od tih koju su bili klasificirani kao "moguće ovisni" nije imao negativan odraz na život od te ovisnosti. Drugim riječima, mentalno, fizičko i društveno stanje ili zdravlje tih "ovisnika" nije bilo niti malo različito od ostalih ispitanika. To ukazuje na to da dijagnoza ovisnosti nema smisla u samome početku.
Na kraju, najveća pokazana razlika između ovisnika i ne-ovisnika je bila ta da su ovisnici više igrali videoigre. Dijagnoza koja graniči s pustom tautologijom. Glavni rizik je što se neumjereno igranje uopće poistovjećuje s ovisnošću, doslovno se patologizira relativno normalno ponašanje. Sve se svodi na to da, ako karakteriziramo igre kao ovisnost, jednako tako u tu kategoriju možemo svrstati i brojne opuštajuće aktivnosti koje ljudi rade nakon posla. Zamislite da je opuštanje nakon rada gledanjem utakmica ovisnost na primjer? Možda ako nekoga opušta pletenje ili kartanje? Poanta je očita...
Ne poriče se da nove tehnologije dolaze s nekim opasnostima. Razumljiva je nostaligija pojedinaca za vremenima kada ljudi nisu bili vezani za svoje tehnološke urađaje pa su mogli uživati u jednostavnijim zadovoljstvima u životu, kao što je igranje nogometa, penjanje po stablima, čekanje satima u bankama da provjere stanje na računu i slično.
Na kraju, dokazi o ovisnosti o videoigrama su nepostojeći, ipak, treba kao i u svemu održavati omjer. Korištenje tehnologije, vježbanje, dovoljno sna i ispunjavanje obaveza su sve normalne stvari koje poboljšavaju kvalitetu našega života, pa tako podizanje panike o štetnosti tehnologije ne bi trebalo imati mjesta u svijetu koji teži za napretkom.
Vezane vijesti
Ne propustite ni ovo
