Vjerojatno ni jedna godina do sad nije pokazala koliko je tehnologija postala neizostavan dio naših života. Zbog pandemije koronavirusa bili smo prisiljeni gotovo preko noći stari način života i rada, transformirati u virtualni. Računala, tableti i pametni telefoni više nisu bili uređaji za zabavu, već su postali ozbiljni alati za rad i učenje.
Učenje i studiranje više nije podrazumijevalo odlazak u obrazovnu ustanovu i praćenje predavanja u učionici s drugim učenicima ili studentima, već paljenje računala i ulogiravanje u neke sustave koji su do tad bili (gotovo) nepoznati.
No, i učenici i njihovi profesori pokazali su da se škola može preseliti u virtualni svijet. Da za održavanje nastave nije nužno potrebno da svi sjede u istoj prostoriji i slušaju jednu osobu kako priča 45 minuta.
Stoga se nameće logično pitanje - hoće li obrazovanje u budućnosti izgledati poput onoga koje smo mogli gledati tijekom proljetnog lockdowna?
Odgovor nije baš tako jednostavan.
Istraživanje znanstvenog časopisa Elsevier i agencije Ipsos MORI temeljem odgovora više od dvije tisuće znanstvenika diljem svijeta pokazalo je da čak 37% smatra da će studenti predavanja slušati isključivo online.
Pandemija nam je pokazala da je online učenje moguće i poželjno. No, da bi i opstalo kao jednakovrijedan oblik učenja, zahtijeva jedan malo opsežniji redizajn što većina institucija nije mogla napraviti u iznimno kratkom vremenu kako smo imali. Za pravu transformaciju u online oblik, potreban je bitno drugačiji pristup. Nastavu bi trebalo koncipirati potpuno drugačije, jer sjediti u sobi pred računalom svaki dan, šest sati i svladavati neka znanja i vještine, pogotovo ako to znači i neki praktični dio kao što je to npr. slučaj kod medicine, umjetnosti ili biotehnologije, to jednostavno tako ne ide. Moraju se kombinirati različita dinamika učenja, učenje predavanja na daljinu i vježbe u fizičkom okruženju, metode prepoznavanja prethodno stečenih znanja, drugačiji pristup provjeri znanja, a napose pametno implementiran projektni i multiplatformski pristup, ističe Hrvoje Balen iz Algebre.
S njim se slaže i Marin Trošelj iz STEMI-ja, koji smatra da pandemija sama po sebi nije promijenila način na koji učimo, već je ubrzala digitalizaciju obrazovanja i pokazala da su neke stvari ipak moguće.
Svaki put kada dolazi do značajnijih promjena javlja se strah od gubitka vještina, mentalnih sposobnosti, da naš mozak degradira itd. Dok zbog razvoja tehnologije ljudi zapravo počinju raditi stvari na drugačiji način, većina gleda stvari kroz naočale prošlosti, ne vidimo promjene koje se događaju. Slično kao kad se žaba skuha u loncu vode, ne shvati koliko se promijenila temperatura vode. Tehnologija se također pogrešno gleda kroz dva ektrema: ili je zla koje će sve uništit, ili je dobro koje će riješit sve probleme. Tehnologija nije niti jedno niti drugo, ona nema predznak, a istina je uvijek negdje između. Veliki problem obrazovanja je da se sam koncept nije značajno mijenjao zadnjih 200 godina, praktički od početka industrijske revolucije, a neki kažu još i dulje. Mi još uvijek na svijet gledamo kroz te naočale, a svijet se, u međuvremenu, značajno promijenio, ističe Marin Trošelj, CEO i osnivač startupa STEMI koji je u svijet lansirao Hexapod – edukacijskog robota koji služi za rad u srednjim školama.
2020. godina pokazala nam je da je "budućnost obrazovanja" već stigla i da je moguće održavati cjelokupnu nastavu na daljinu. To ne bi bilo moguće bez tehnologije. Od računala i tableta (a u nekim slučajevima i pametnih telefona) koji su se pokazali kao neizostavan dio "moderne školske opreme", preko stabilne internetske veze (bilo širokopojasne ili mobilne), pa do cijelog niza digitalnih alata koji su omogućili da učenici i profesori budu u stalnom kontaktu i razmjenjuju zadatke, zadaće, poruke te da se vide putem videokonferencija. Odnosno, nove tehnologije, aplikacije i platforme omogućit će i da se način na koji se podučava i uči promijeni.
Da, vjerujem da će 5G omogućiti drugačije obrazovanje. Već sad imamo polaznike naših online edukacija koji u njima sudjeluju upravo zahvaljujući činjenici da imaju pristup širokopojasnom internetu. Uvođenjem 5G tehnologija, brzina prijenosa informacija i niska latencija mreže sigurno će omogućiti da se neki praktični dijelovi učenja mogu odraditi i digitalno, ističe Balen te dodaje kako će to biti najvidljivije u boljoj suradnji među polaznicima edukacija odnosno studentima i učenicima, ali i u mogućnosti da u predavanjima sudjeluju i stručnjaci iz drugih gradova ili država.
Koliko god takvo predavanje i prenošenje znanja za profesore i učitelje bilo izazovno, za učenike je ono logičan "sljedeći korak". Naime, čak 66 posto milenijalaca vjeruje da će tehnologija promijeniti visoko obrazovanje. Od toga njih čak 55 posto najčešće bira YouTube kao izvor materijala za učenje, od čega čak 40 posto tvrdi da im je YouTube pomogao u unapređivanju njihovog obrazovanja. A njih 41 posto koristi aplikacije ili interaktivne videoigre za učenje.
Istovremeno Gen Z (odnosno mladi rođeni između 1990 i 2010.) odrasli su uz tehnologiju i ne vide ju kao nešto posebno novo ili uzbudljivo. Ona je za njih normalan, integralni dio života. Stoga ne iznenađuje što je za njih učenje putem nastave na daljinu uobičajeno, a kao glavni alat za učenje biraju (baš kao i milenijalci) laptope.
To bi u budućnosti moglo natjerati i škole odnosno fakultete da promjene svoj pristup prema učenicima i studentima.
Pojavom onlinea i pandemije, ali i pojavom činjenice da su ljudi svjesni da se u svakom trenutku može prijeći na predavanja online, promijenit će se način na koji biraju fakultete. Jer ako netko, prilikom upisivanja studija zna da postoji mogućnost da neki studij bude ‘prebačen’ na online, onda će si i logično postavljati pitanje zašto bi upisivao fakultet u Zagrebu ili Splitu, ako isto tako može studirati online na nekom studiju u Velikoj Britaniji. Koja je razlika? To je jedna promjena paradigme koja će natjerati i fakultete da se mijenjaju i uvode nove tehnologije ne samo u nastavu, nego i u svoj svakodnevni rad, pojašnjava Balen.
I Trošelj smatra kako će se koncept obrazovanja u budućnosti morati mijenjati.
Trebamo biti svjesni konteksta u kojem sada zivimo. Sadržaj je svugdje, učitelji su svugdje, učenje postaje personalizirano, mreže su nove učionice, učenje se formira oko ljudi sa zajedničkim interesima i različitim ekspertizama i ono najvažnije - učenje se događa svugdje. Također, vjerujem da viziju obrazovanja budućnosti neće davati eksperti koji se skupe i osmisle nekakav sustav koji se implementira na niže razine. Taj način i model je također zastario. Smatram da do prave promjene dolazi onda kada svaki dionik "sustava" doprinese promjeni. Zato mislim da je od iznimne važnosti da svi članovi društva počnemo promišljati budućnost obrazovanja, zajedno o njoj pričati, izmjenjivat ideje, zajedno stvarati sliku budućnosti, naglašava na kraju Trošelj.
