Izrada novog svemirsko odijela nije ni lak, a ni jeftin posao. Dijelom jer se na razvoju takvog odijela radi godinama, razvijaju se nove tehnologije i materijali, a dijelom i jer nova odijela moraju biti sposobna izdržati ekstremne uvjete. Tako se procjenjuje da su odijela koja su nosili prvi astronauti na Mjesecu, stajala između 15 i 22 milijuna dolara. Današnja odijela puno su sofisticiranija, ali i puno skuplja, a ona u budućnosti bit će još skuplja. Prema nekim procjenama, mogla bi NASA-u stajati i 500 milijuna dolara.
Odijela koja bi astronauti trebali nositi na budućim misijama na Mjesec i Mars, pomno se razvijaju i testiraju. Jedno takvo odjelo stvoreno je u sklopu NASA Haughton-Mars Projecta (HMP), a na njemu su radili SETI Institut, Mars Institut, Colins Aerospace i Ntention.
Kako bi se uvjerili da odijela ispunjavaju sve zahtjeve i preduvjete, organizirali su testiranje Oregonu, u pustinji u kojoj su trenirali i astronauti Apolla te gdje su se testirala i svemirska odijela koja su nosili na svom povjesnom putovanju na Mjesec.
Tamo su mogli testirati koliko se astronauti mogu kretati u odjelima po neravnom terenu, kamenju, u špiljama i drugim izazovnim prostorima. Odijelo je, prema svemu sudeći, prošlo sve testove i korak je bliže tome da postane službeno astronautsko odjelo u budućnosti.
No, da bi to zaista i moglo, mora proći i testove koje osmišljavaju inženjeri u NASA-inom istraživačkom centru Glenn, a koji obuhvaćaju i pucanje u odijelo iz 12 metara dugog zračnog topa.
S obzirom na to da je površina Mjeseca veoma negostoljubiv okoliš u kojem nema zraka, ali zato ima puno prašine i mikrometeora koji mogu letjeti brzinom većom od 35 tisuća kilometara na sat, astronauti moraju biti jako dobro zaštićeni.
U Balističkom laboratoriju osmislili su niz testova koji bi trebali pomoći u odabiru materijala za astronautska odijela za predstojeću misiju Artemis. Materijali će se tako naći na streljani, odnosno na nišanu 12 metara dugog zračnog topa koji može ispaljivati projektile brzinom od gotovo 1000 metara u sekundi, a sve kako bi simulirali uvjete u kojima astronauta, primjerice, pogodi mikrometeor.
Ako je odijelo pod pritiskom, mala rupica može odjednom postati veliki problem. Ovakvi balistički testovi nužni su kako bi se osigurala pouzdanost opreme i materijala koji se koriste, istaknuo je Mike Pereira, tehnički voditelj u laboratoriju.
Kako bi procijenili koliko je pojedini materijal primjenjiv i koliko slojeva materijala je potrebno za sigurno korištenje, inženjeri pomoću zračnog topa ispucavaju čelične kuglice u različite materijale. Ekipa je čak priključila top na vakuum kako bi uklonila otpor zraka, čime su mogli ispucati kuglice većom brzinom. Cijeli pokus snima se kamerama koje snimaju u visokoj rezoluciji i visokoj brzini, kako bi se proučio svaki aspekt testiranja.
Zanimljivo je što je većina materijala na testu zapravo kompozitni materijal, odnosno kombinacija različitih supstanci koje uključuju i vlakna za dodatnu snagu te smole koje povezuju te slojeve, a ujedno omogućuju ublažavanje udaraca i apsorpciju energije koja njime nastaje.
Koji su materijali prošli test saznat ćemo kad NASA i službeno predstavi finalni proizvod - odijela koja će na Mjesecu nositi astronauti misije Artemis.
