Oblaci koji nastaju u ledenom zraku iznad Antarktika razlikuju se po načinu na koji voda i led međusobno djeluju unutar njih, otkriva nova studija. To zauzvrat mijenja količinu Sunčeve svjetlosti koju reflektiraju natrag u svemir, što je važno za izradu modela klimatskih promjena.
Kombinacijom modeliranja, satelitskih snimaka i podataka prikupljenih letovima kroz same oblake iznad Antarktika istraživači su identificirali proces ''sekundarne'' proizvodnje leda u njima. To znači da se ledene čestice sudaraju s superohlađenim kapljicama vode, smrzavaju ih, a zatim ih razbijaju, stvarajući dodatno mnoštvo krhotina leda.
Tehnički izraz za ovaj slijed događaja je Hallett-Mossopovo cijepanje inja. Ono zatamnjuje oblake, smanjujući količinu Sunčeve svjetlosti koja se reflektira natrag u svemir, dopuštajući većoj količini te svjetlosti da prođe u ocean.
Južni ocean je ogroman globalni hladnjak, ali njegova sposobnost preuzimanja topline iz atmosfere ovisi o temperaturnoj strukturi gornjeg oceana, što je povezano s naoblakom, kaže atmosferska znanstvenica Rachel Atlas sa Sveučilišta Washington.
Na temelju proračuna znanstvenika, u oblacima na temperaturama između -3 i -8 Celzijevih stupnjeva oko 10 vata (W) po kvadratnom metru dodatne energije moglo bi doći do oceana sa Sunca, što je dovoljno za značajnu promjenu temperature.
Formiranje leda unutar ovih oblaka vrlo je učinkovito, a nastali led također može vrlo brzo pasti u ocean. To brzo smanjuje količinu vode u oblacima i pomiče nekoliko njihovih ključnih karakteristika s gledišta refleksije.
Ono što se događa unutar oblaka također utječe na njihov oblik, stvarajući daljnje posljedice na to koliko dobro štite vodu ispod sebe.
Sve te čimbenike potrebno je uzeti u obzir kako bi se proizveli što točniji klimatski modeli.
Kristali leda u potpunosti iscrpljuju veći dio tanjeg oblaka, smanjujući tako horizontalnu pokrivenost. Kristali leda također iscrpljuju dio tekućine u debelim jezgrama oblaka tako da čestice leda smanjuju naoblaku i zatamnjuju preostali oblak, kaže Atlas.
Veljača je vrhunac ljeta na Antarktiku, a u to doba godine oko 90 posto neba prekriveno je oblacima. Četvrtina tih oblaka je tipa koji je obuhvaćen ovom studijom, odnosno oblaci mješovite faze, tako da se potencijalni učinci ne bi trebali podcjenjivati.
Trenutačno samo nekoliko globalnih klimatskih modela uzima u obzir Hallett-Mossopovo cijepanje inja, nešto što bi istraživači koji stoje iza ove nove studije željeli vidjeti promijenjeno, kako bismo mogli steći detaljnije razumijevanje o tome kako se Zemljina klima mijenja kroz različite ekosustave.
To je problem koji je već nekoliko puta pokrenut: klimatski modeli ne uzimaju u obzir sve različite vrste oblaka diljem svijeta, sve različite procese koji se događaju unutar njih i kako bi to moglo utjecati na temperature.
Niski oblaci u Južnom oceanu ne bi se trebali tretirati kao tekući oblaci. Formiranje leda u niskim oblacima Južnog oceana ima značajan učinak na svojstva oblaka i treba ga uzeti u obzir u globalnim modelima, zaključuje Atlas.
Znanstvena studija koja otkriva ovaj novi problem objavljena je u znanstvenom časopisu AGU Advances.
Izvor: Science Alert
