Nova studija predstavljena na 56. lunarnoj i planetarnoj znanstvenoj konferenciji, održanoj u američkoj saveznoj državi Teksas, istražuje mogu li mikrobi opstati u Mjesečevim trajno zasjenjenim regijama (TZR). Znanstvenici iz Sjedinjenih Država i Kanade ispitivali su tamne kratere na polovima Mjeseca, koji nikada ne primaju sunčevu svjetlost zbog malog nagiba Mjesečeve osi.
Mjesec ima područja vječne tame
Dr. John Moores, izvanredni profesor na kanadskom Sveučilištu York i glavni autor navedene studije, objasnio je motivaciju iza istraživanja.
Prije nekoliko godina, 2019., sudjelovao sam u studiji koja se bavila potencijalom Mjeseca da očuva mikrobnu kontaminaciju na svemirskim letjelicama, koju je vodio dr. Andrew Schuerger sa Sveučilišta Florida. U to vrijeme nismo razmatrali TZR-ove zbog složenosti modeliranja okoliša ultraljubičastog zračenja tamo, rekao je za portal Universe Today.
Međutim, njegov bivši student, dr. Jacob Kloos s američkog Sveučilišta Maryland, kasnije je razvio napredni model osvjetljenja, omogućujući znanstvenicima da ponovno procijene preživljavanje mikroba u TZR-u.
Tim je simulirao uvjete u kraterima Shackleton i Faustini, dvjema TZR zonama namijenjenima za NASA-ine misije Artemis. Za razliku od Zemlje, gdje aksijalni nagib stvara godišnja doba, Mjesečev nagib od 1,5 stupnjeva drži neke kratere u tami milijardama godina. Ta hladna okruženja mogu sačuvati mikrobe štiteći ih od ultraljubičastog zračenja i topline.
U svemiru mikrobe obično ubija visoka toplina i ultraljubičasto zračenje. Međutim, TZR-ovi su vrlo hladni i vrlo tamni i, kao rezultat toga, jedno su od najzaštitnijih okruženja u Sunčevom sustavu za vrste mikroba koji su obično prisutni na svemirskim letjelicama, ističe Moores. Dok mikrobi u TZR-ovima ne mogu metabolizirati ili rasti, njihove spore mogu ostati održive desetljećima, a organske molekule mogu opstati čak i dulje.
Kontaminacija sa Zemlje nije jednaka nuli
S Artemisovim astronautima koji se spremaju za slijetanje u TZR zonama, kontaminacija postaje zabrinjavajuća mogućnost. NASA-in ured za planetarnu zaštitu osigurava sterilizaciju svemirskih letjelica, ali ljudski istraživači donose dodatne rizike.
Dok možemo prilično dobro očistiti robotske svemirske letjelice, teže je dekontaminirati opremu i svemirska odijela koja se koriste u ljudskim istraživanjima, kaže Moores.
Autori istraživanja su također istraživali kako su mikrobi mogli doći do tih zona na Mjesecu. Dok su neki možda stigli putem udara asteroida i meteorita na Mjesec, drugi su mogli biti nošeni prošlim svemirskim letjelicama.
Šansa da već postoji zemaljska mikrobna kontaminacija u TZR-ovima je mala, ali nije jednaka nuli, rekao je Moores.
Kako Artemis misije budu napredovale, znanstvenici će utvrditi postoje li mikrobi u Mjesečevim zasjenjenim kraterima, otvarajući s time i nove uvide u lunarnu evoluciju.
