Svijet je dokazao da je moguće: Ovo su ekološke katastrofe koje smo (gotovo) popravili

Kako je čovječanstvo riješilo problem kiselih kiša ili ozonske rupe, primjerice, samo su neka od pitanja iz kojih se možda mogu povući pouke za rješavanje još većeg problema globalnog zatopljenja.

Problem kiselih kiša

Oblaci sumpor dioksida iz elektrana na ugljen punili su atmosferu te prelazili velike udaljenosti samo da bi se vratili nazad na tlo u obliku kiselih kiša.

tri vijesti o kojima se priča Dobro čitajte što piše Oprez! Ugledate li ovo upozorenje na Gmailu, vjerojatno vas pokušavaju hakirati Bitan je volumen, a ne intezitet Velika norveška studija potvrdila da je Hipokrat bio u pravu: "Ovo je najbolji lijek za čovjeka" Za sve koji žive u gradovima Spavajte u mraku, zaštitite srce: Znanstvenici upozoravaju na skrivenu prijetnju

U 80-im godinama proteklog stoljeća to je uzrokovalo nestanak ribe u rijekama diljem Skandinavije. Drveća u određenim dijelovima šuma ostajala su bez lišća, a u Sjevernoj Americi jezera su ostala bez života u njima do te mjere da su njihove vode dobile jezivu prozirno plavu boju.

Klimatske promjene ugrožavaju dvije milijarde ljudi: "Ovo su sumorna upozorenja. Vrijeme je da shvatimo da nitko nije siguran od posljedica"

U 80-im godinama, poruka je u osnovi bila da je to bio najveći ekološki problem svih vremena, kaže Peringe Grennfelt, švedski znanstvenik koji je imao ključnu ulogu u isticanju opasnosti kiselih kiša.

Jednom kada je znanost uspostavila konsenzus oko kiselih kiša, pozivi na djelovanje brzo su dobivali na snazi, a sve skupa dovelo je međunarodnih sporazuma o uklanjanju zagađivača iz gorućih fosilnih goriva koji su kiše činili kiselima.

Je li to u konačnici upalilo? Valja reći da su kisele kiše danas uvelike stvar prošlosti u Europi i Sjevernoj Americi, iako su ostale problem u drugim dijelovima svijeta, ponajviše Aziji.

No, za kanadskog znanstvenika Johna Smola, priča o problemu kiselih kiša u 80-im godinama proteklog stoljeća je priča o uspjehu i pokazatelj da ako se države ujedine, onda se može riješiti i tako velik problem ekološke katastrofe.

Ako ne stavite cijenu na zagađenje, ljudi će zagađivati. To smo zasigurno naučili, ističe Smol.

Ozonska rupa

Godine 1985. još je jedan veliki ekološki problem dospio na naslovnice svjetskih medija. Znanstvenici British Antarctic Surveyja (BAS) upozorili su svijet da iznad Antarktika postoji velika i šireća rupa u sloju ozonskog omotača. Njezino širenje uzrokuju klorofluorougljici, odnosno staklenički plinovi koji su se tad koristili u sprejevima i rashladnim sredstvima.

Sloj ozonskog omotača iznad Antarktika smanjivao se od 70-ih godina proteklog stoljeća, ali vijest da rupa sad prekriva čitavo područje tog kontinenta uzrokovala je uzbunu na svjetskoj razini. Godine 1987. tadašnji svjetski lideri potpisali su znakoviti protokol iz Montreala, koji je otad zapamćen kao jedan od najuspješnijih sporazuma o okolišu svih vremena.

Klimatski summit s figom u džepu? Procurile tisuće dokumenata koji otkrivaju kako se pokušava utjecati na nadolazeće UN-ovo klimatsko izvješće

Kemikalije koje su štetile ozonu su izbačene iz uporabe, a industrija se prebacila na sprejeve bez spomenutih klorofluorougljika. U rješavanju tog globalnog problema, zajednički su djelovali industrija, i znanstvenici te političari.

Djelovali su brzo, djelovali su mehanizmom koji je omogućio kontinuirano osnaženje tog protokola. To je vrlo važan predložak za to kako se neke stvari mogu učiniti da funkcioniraju, ističe Anna Jones, znanstvenica BAS-a.

No unatoč uspjehu Montrealskog protokola, dogodili su se novi zastoji, jer je otkriveno da su hidrofluorougljici, koji su razvijeni kao alternativa klorofluorougljicima, isto tako potentni staklenički plinovi.

Otkriven je i nagli porast klorofluorougljika koji je upućivao na Kinu, a obje navedene stvari dovele su do novih poteza međunarodne zajednice.

I dok je ozonska rupa na putu oporavka, kemikalije koje štete ozonskom omotaču zadržavaju se u atmosferi dugo vremena, što znači da će taj popravak još uvijek biti dug i spor proces.

100 godina olovnog benzina

Od 1920-in godina proteklog stoljeća, proizvođači naftnih goriva dodavali su desetljećima olovne aditive u gorivo kako bi postigli da što učinkovitije izgara. No ono što je posljedica toga jest da olovni benzin oslobađa olovne čestice u zrak kroz ispušni sustav vozila, a te iste čestice čovjek udiše i od istih može imati čitav niz zdravstvenih problema, uključujući srčani napad i moždani udar te mogu utjecati na poremećaje mentalnog razvoja djece.

Nakon dugotrajne borbe između znanstvenika, regulatornih tijela i industrije, postignut je konsenzus oko zdravstvenik rizika korištenja olovnog benzina te su bogate zemlje svijeta zabranile proizvodnju olovnog benzina od 1980-ih nadalje.

Zanimljivo je da je Hrvatska još 2002. godine bila među zemljama koje su još uvijek koristile olovni benzin, no to više nije slučaj. Od kraja ljeta ove godine zapravo je i službeno u svijetu prestala uporaba olovnog benzina.

I dok je svijet riješio problem uporabe tog štetnog goriva po ljude i okoliš, onečišćenje uzrokovano njegovim stogodišnjim korištenjem još će se dugo vremena zadržatri u prašini i tlu.

Lekcije za budućnost

Mjesta za rasprave više doista nema: Znanost postigla konsenzus od 99,9 posto oko toga što je uzrok klimatskih promjena

Da je problem klimatskih promjena puno kompliciraniji za rješavanje od ranije spomenutih ekoloških problema, jasno je i iz činjenice da svijet nema sveobuhvatnu alternativu za fosilna goriva, kao što je imao za ukidanje uporabe klorofluorougljika.

No to nije razlog da ne činimo ništa, jer je problem prevažan, problem je prevelik i mora se rješavati, smatra britanska polarna znanstvenica Jones.

Kad su se industrija i vlade okupile u prošlosti, riješili su globalno prijeteće ekološke probleme. Sad moraju pokazati da to ponovno mogu učiniti, zaključila je Jones.

Izvor: BBC