U utrci s vremenom za suzbijanje globalnog zatopljenja, stručnjaci upozoravaju da svijet mora drastično smanjiti emisije kako bi imao barem 50/50 šanse da ograniči porast temperature na 1,5 stupnjeva Celzija. Posljednja procjena postavlja ukupnu gornju granicu emisija ugljičnog dioksida na oko 220 gigatona (GtCO2), no trenutne godišnje emisije iznose otprilike 40 gigatona i u stalnom su porastu. Takva putanja sugerira da bismo mogli premašiti navedenu granicu emisija CO2 do 2029. godine ili čak i ranije, zbog čega je nužno postići globalne neto nulte emisije do 2034. godine, umjesto prethodno ciljane 2050. godine.
U znanstvenoj literaturi ne postoje društveni ili tehnički scenariji koji uopće opisuju kako bi to bilo moguće, kaže Joeri Rogelj s Imperial Collegea u Londonu, naglašavajući izazov postizanja tog cilja.
Brzo trošimo ugljični proračun
Unatoč tome, Robin Lamboll, također s Imperial Collegea, nudi tračak nade, tvrdeći da je još uvijek moguće ograničiti zagrijavanje na ispod 2 stupnja Celzija. Da bi se postigla šansa od 50/50 za to, svijet mora ograničiti emisije na 1200 GtCO2, što je prag koji ne bi bio probijen do 2046. godine, ako se trenutne razine emisija zadrže.
Ono što je ključno, opseg globalnog zatopljenja ovisi o količini CO2 u atmosferi, koja se pak oslanja na naše emisije. Znanstvenici za klimu pak određuju takozvani "ugljični proračun", odnosno preostali CO2 koji možemo emitirati prije nego prijeđemo kritični prag globalnog zagrijavanja. Godine 2020., UN-ov Međuvladin panel za klimatske promjene (IPCC) procijenio je taj ugljični proračun na 500 GtCO2 za 50/50 šanse da ostanemo ispod razine globalnog zagrijavanja od 1,5 stupnjeva Celzija. Međutim, nedavno ažuriranje od strane znanstvenog tima, koji uključuje i mnoge izvorne znanstvenike, revidira tu brojku na samo 250 GtCO2 od siječnja 2023. godine, što je upola manja procjena nakon svega tri godine.
To oštro smanjenje s 500 na 250 GtCO2 prvenstveno se pripisuje dodatnim trogodišnjim emisijama od 2020. godine. Poboljšano razumijevanje učinaka aerosolnih zagađivača također je odigralo značajnu ulogu. Ti zagađivači, poput sumpornog dioksida od izgaranja fosilnih goriva, stvaraju sitne kapljice u atmosferi, stvarajući učinak hlađenja reflektiranjem sunčeve svjetlosti i mijenjanjem svjetline oblaka. To implicira da će, kako budemo postupno ukidali fosilna goriva i smanjivali onečišćenje aerosolom, doći do većeg zagrijavanja, što će zahtijevati smanjenje dopuštenih emisija CO2 kako bi se temperatura održala unutar određenog raspona.
Iznad 1,5 stupnjeva već ove godine?
Ako su Lamboll i kolege u pravu, ciljevi neto nule sredinom stoljeća nisu dovoljni da spriječe prekoračenje od 1,5 stupnjeva Celzija, upozorava Benjamin Sanderson iz Centra za međunarodna klimatska istraživanja (CICERO) u Norveškoj.
Glen Peters, također iz CICERO-a, predviđa povećanje globalnih emisija CO2 iz fosilnih goriva za 1 posto u 2023. godini, u usporedbi s 2022. godinom. Dok neki predviđaju potencijalno smanjenje emisija u 2024. godini, Peters je i dalje oprezan u pogledu vrhunca emisija u 2023. godini.
Stručnjaci koji prate navedeni preostali proračun ugljika predviđaju da će svijet službeno prijeći prag od 1,5 stupnjeva Celzija nekoliko godina nakon što taj proračun bude premašen. Chris Smith, član tima s Međunarodnog instituta za primijenjenu analizu sustava u Austriji, pojašnjava da je za to potreban stalni porast temperature iznad 1,5 stupnjeva Celzija tijekom više godina, a ne samo u jednoj godini.
Velika je vjerojatnost da će 2023. godina premašiti 1,5 stupnjeva Celzija. To, međutim, ne znači da smo dugoročno premašili 1,5 stupnjeva Celzija, ističe Smith. Naglašava da čak i ako možemo ograničiti zagrijavanje na 1,6, 1,65 ili 1,7 stupnjeva Celzija, to je znatno bolje nego suočavati se s posljedicama porasta od 2 stupnja Celzija. Ono što Smith zapravo naglašava, jest važnost borbe za svaki djelić stupnja.
Izvor: New Scientist
