Sunce prolazi kroz cikluse koji obično traju 11 godina i tijekom kojih se bilježi znatno povećanje solarnih aktivnosti, nakon kojeg slijedi period relativnog mira u njegovoj aktivnosti. Ranije se mislilo da se najveće solarne oluje javljaju nasumično i da nisu povezane s tim ciklusom, kaže Michael Owens sa Sveučilišta Reading u Velikoj Britaniji.
Razlog tome je uvelike nedostatak podataka. U 150 godina dnevnih geomagnetskih mjerenja utjecaja solarnih oluja na Zemljino magnetsko polje, zabilježeno je tek šest velikih solarnih oluja.
No tehnike statističke analize poznate kao metoda Monte Carlo sad su bacile novo svjetlo. Owens i njegovi kolege napravili su simulaciju Sunca u kojoj se ekstremni vremenski poremećaji događaju nasumično te simulaciju u kojoj se događaju na vrhuncu solarnog ciklusa.
Simulacije su ponovili stotinama tisuća puta te provjerili koliko se često podudaraju s malom količinom podataka s kojom zapravo u stvarnosti znanstvenici i raspolažu. Zaključili su, s 99 posto vjerojatnosti, da se velike solarne oluje najčešće događaju na vrhuncu solarnog ciklusa.
Nadalje, analiza sugerira da se ekstremni vremenski događaji u svemiru događaju rano u parnim solarnim ciklusima te kasno u neparnim solarnim ciklusima. Ciklus u kojem se nalazimo je 25. po redu (otkako su počela mjerenja) te je započeo u prosincu 2019. godine.
Uzevši sve navedeno u obzir, Owens ističe da će uvjeti u svemiru biti bolji u prvoj polovici ovog desetljeća, za sve koji planiraju misije na Mjesec s ljudskom posadom.
Ti veliki svemirski događaji uvijek nas mogu iznenaditi, oni su rijetke pojave koje se mogu javiti bilo kad, no izglednije su u određeno vrijeme, ističe Owens.
Ako želite zaštititi zdravlje svojih astronauta, postoje bolja vremena za odlazak u svemir, kao što postoje i gora vremena za to, dodaje.
Astronauti su već u prošlosti imali gotovo pa blizak susret s tim istim problemom. Jedna velika solarna oluja dogodila se između misija 16 i 17 programa Apollo 1972. godine. Ta je svemirska oluja mogla ubiti bilo kojeg astronauta koji bi se tad našao u svemirskoj šetnji, a astronautima unutar letjelice drastično bi povećala rizik oboljenja od raka.
Rezultati studije Owensova tima mogli bi se odraziti na NASA-in program Artemis, kojim se planira povratak čovjeka na Mjesec do 2024. godine. Ako bi se, kako neki sugeriraju, ti planovi odgodili za drugu polovicu ovog desetljeća, velika solarna oluja mogla bi biti na vrhuncu baš u vrijeme same misije. A to ne bi bilo dobro za astronaute.
Izvor: New Scientist
