U davnim vremenima, pretpostavljalo se da je Velik Britanija bila cijela prekrivena gustim šumama, što je omogućilo vjeverici da prijeđe taj otok, a da uopće ne dotakne tlo. Međutim, studija koju je vodila Elena Pearce s danskog Sveučilišta Aarhus osporava ovu ideju, otkrivajući raznolikiji krajolik.
U prosjeku, na svakom mjestu koje smo promatrali, više od polovice vegetacije bila je otvorena ili svijetla šuma. Zamislite neku vrstu krajolika savane, pojasnila je Pearce.
Istraživanje seže dalje u prošlost od prethodnih studija, ispitujući međuledeno razdoblje prije 115.000 do 130.000 godina. Analizirajući gotovo 100 uzoraka peludi s lokacija diljem Europe, Pearce i njezin tim su upotrijebili računalni model za predviđanje vegetacijskog pokrova, uzimajući u obzir faktore kao što je proizvodnja peludi. Identificirne su prošle vegetacijske varijacije, i geografski i kronološki, a klimatski čimbenici ili požari isključeni su kao primarni uzroci.
Pearce naglašava ulogu megafaune, uključujući slonove s ravnim kljovama i nosoroge, u oblikovanju tog krajolika. Mislim da je megafauna bila vodeći čimbenik, kaže ona.
Navedena studija, koja je objavljena u časopisu Science Advances, rješava neslaganje između fosilnih dokaza o otvorenijem krajoliku i prevladavajućeg uvjerenja, temeljenog na obilju peludi drveća, o šumama uglavnom sa zatvorenim krošnjama.
Pearce predlaže da bi se napori za očuvanje trebali usredotočiti na ponovno stvaranje procesa koji su oblikovali taj drevni krajolik, a ne na repliciranje samog krajolika. Na primjer, zalaže se za prisutnost životinja poput divljih svinja koje uništavaju tlo, sprječavajući dominaciju određenih biljnih vrsta.
One su u osnovi samo neuredne, a sav taj nered stvara sjajna staništa u kojima druge stvari mogu napredovati, zaključuje Pearce.
Izvor: New Scientist
