Godina je 2148. Kapitalizam je napokon pobijeđen i svijetom vlada jedna vrsta recikliranog i poboljšanog sovjetskog socijalizma. Astronauta Milutina, Ederlezi Corporation šalje u ideološku misiju na planetu Alpha Centauri. Na tom putu ima suputnika - ženskog kiborga Nimani 1345. Milutin, koji u svom životu ima poprilično loša iskustva sa stvarnim ženama, ulazi u kompliciranu vezu s Nimani. Njihova ljubavna igra, koja se sastoji od naizmjeničnog međusobnog približavanja i udaljavanja, prijeti da misiju dovede na rub propasti…
Upravo ste pročitali kratki sadržaj srpskog SF filma Ederlezi Rising, snimljenog prema scenariju Dimitrija Vojnova i temeljenog na prozi Zorana Neškovića. Riječ je o sofisticiranoj melodrami smještenoj u znanstvenofantastično okruženje bliske budućnosti u kojemu je svijet drastično drugačiji u odnosu na ovaj današnji. Film je snimljen na engleskom jeziku, a producirale su ga kuće Mir Media Group i BALKANIC, Inc.
Glavne uloge u ovoj svemirskoj romansi tumače američka glumica srpskog porijekla Jessica Stoyadinovich – Stoja i slovenski glumac Sebastian Cavazza. Režiju potpisuje srpski redatelj Lazar Bodroža, s kojim smo imali prilike porazgovarati tijekom Fantastic Zagreb Film Festivala, na kojemu je film predstavljen zagrebačkoj publici.
Ovo je Vaš prvi dugometražni igrani film. Kako i zašto baš SF kao žanr za prvi film? Kakav je osjećaj pomicati granice na ovim našim balkanskim prostorima koji baš i nisu naklonjeni SF-u?
Ja se uvijek našalim jer Srbi za sebe kažu da su nebeski narod, tako da ja stvarno ne znam zašto se film nije ranije dogodio; ipak je riječ o srpskom filmu u svemiru. (smijeh) Ja sam vizualni umjetnik, tako da nemam neke pretpostavljene profesionalne ambicije kad je u pitanju film, jednostavno sam htio napraviti baš ovakav film. Naravno, to je postala neka vrsta fiksacije, nešto što te potpuno obuzme i postane veće od nekih drugih obveza, ali to je zapravo film koji smo htjeli napraviti scenarist Dimitrije Vojnov i ja. Mislim da je meni općenito realizam kao oblik izražavanja dalek i stran; ima ta neka težnja u europskom arthouse filmu, težnja ka naturalizmu, imitiranju života, a mislim da to film nikada ne može postići. Mislim da je film uvijek simulacija i da filmski setovi nikad nisu dovoljno realni i uvjerljivi. Mene osobno zanima da kroz određenu sintetizaciju dođem do emotivnog , sugestivnog, realističnog, a ne kroz prirodno oponašanje stvarnosti koje je neka dominanta europskog arthousa danas. Kao što u slikarstvu imate sintetizam kao pokret – viziju, spoj onoga što osjećaš i vidiš, to je ono što me zanima u filmu.
Riječ je o SF priči koja je zapravo duboka metafora pojedinih muško ženskih odnosa, inhibiranosti, odnosa želja, mogućnosti i strahova usred zajedničkog života. Android Nimani ima sposobnost učenja i zadatak da procjenjuje psihološko stanje čovjeka za potrebe moćne Ederlezi korporacije. U stvarnosti smo sve bliži kontaktu s umjetnom inteligencijom. Kako vi vidite UI iz vlastite perspektive? Imate li kakvu viziju budućnosti kada je u pitanju sasvim svakodnevni život, ali i filmska industrija?
Mene budućnost sa svim svojim znanstveno-tehnološkim izazovima veseli i mislim da je, iako možda naivno, najbolje vrijeme ono koje dolazi poslije. Umjetna inteligencija je nešto što s nestrpljenjem iščekujem. Jako me zanima kako će sve funkcionirati jer nikad nije kao u SF filmovima, uvijek bude nekako drugačije.
Što mislite o VR-u za filmove i VR-u općenito?
Mislim da oko VR-a trenutno vlada veliki hype i da velike kompanije proizvode pametne telefone preko kojih se mogu konzumirati VR sadržaji, ali nemaju content pa su puno više raspoloženi za ulaganje u isti, puno lakše je na zapadu financirati neki VR nego neki filmski projekt. Moj najveći problem je i dalje rezolucija jer kad stavim taj VR set, čak i neki kvalitetniji, fali mi rezolucija i bolja kvaliteta slike. Za mene je to još uvijek tzv. VHS 3D iskustvo, ali kad se taj trenutak prebrodi, meni će barem vizualni aspekt, koji mi je bitan, biti atraktivniji. To je jedan mlad i zanimljiv medij, ali se osjeća da s jedne strane raste organski, a s druge strane je stimuliran velikim tehnološkim korporacijama. To je više kao neki 'experience', no ostaje pitanje koju će dužinu toga ljudi moći izdržati.
Kakva je pozicija umjetnika u ovom vremenu eksplozije informacijsko-komunikacijskih tehnologija?
Mislim da se demokratizacijom medija, u smislu društvenih mreža i interneta općenito, dogodio paradoks da sada svi proizvode tzv. 'content' i mi smo svi sada u jednoj velikoj grupi ljudi koji proizvode sadržaj – od onih koji pišu tvitove i stavljaju zanimljive, emotivne i smiješne statuse na Facebooku do ljudi koji rade filmove i predstave. Mislim da u današnjem 21. stoljeću umjetnici više nisu zvijezde i to je nešto s čime se nikako ne mogu pomiriti i u dobroj mjeri zbog toga pate. Danas su zvijezde ljudi koji se bave manipulacijom sadržaja, kao primjerice Mark Zuckerberg i ljudi koji stoje iza sustava koji se prilagođavaju potrebama ljudi. Oni su zvijezde 21. stoljeća, a tradicionalni mediji su danas otišli korak ka muzeju. Značaj filma danas i filma prije 30 godina više se ne može uspoređivati. Jednostavno živimo u takvom svijetu i u prvih 10 minuta, kada ustanete iz kreveta, na svom smartphoneu možete vidjeti sve ljepote i užase ovoga svijeta. Pitanje je kakva nas vrsta fiktivnog svijeta nakon toga može uzbuditi. Tradicionalni mediji moraju se sve više truditi i što jasnije komunicirati i biti što bolje upakirani. Danas je sve teže zainteresirati nekoga za to što radite.
Film je do sada predstavljen na nekoliko festivala. Koje je sljedeće odredište? Hollywood?
Film ima dva života kad ga napraviš – jedan je komercijalni, ali jako bitan, a to je da se dovoljno prava proda i ustupi raznim teritorijima, da bude dostupan. Druga stvar je festivalski život filma, koji može imati utjecaj na komercijalni život, ali je nekako više kao razina kulturne razmjene. Imali smo i lokalnu svjetsku premijeru na Festu u Beogradu, gdje smo osvojili pet nagrada, nakon čega smo na Međunarodnom festivalu u Bruxellesu imali internacionalnu premijeru, zatim u Beču na Lets's CEE festivalu, u Brazilu na čuvenom FANTASPOA festivalu, u Rusiji na Tarkovsky Festu, gdje smo dobili nagradu mladog žirija. Sada imamo malu regionalnu turneju koju smo započeli sa Zagrebom, a nastavljamo sa Ohridom i Kranjskom Gorom te možda i Crnom Gorom tijekom kolovoza. Najesen nastavljamo tzv. svjetski festivalski život. Hollywood je sport. Tamo živjeti i baviti se filmom jedna je vrsta religije. Također, Hollywood se dosta decentralizirao, pa postoji šansa da se radi za zapadno tržište, a da se živi u našim 'osakaćenim' jugoslavenskim državama. Hollywood nije nemoguć, ali zahtijeva jednu drugu vrstu energije i promišljanja, no ja želim nastaviti u ovom smjeru i izražaju pa ćemo vidjeti što će se dogoditi. Film će u distribuciju u Americi biti pušten u prvom kvartalu 2019. godine, a prava za Sjevernu Ameriku otkupila je čuvena producentska kuća Grindstone Lionsgate.
Film je u sklopu festivala Let’s CEE u Beču osvojio nagradu Cineplexx za distribuciju, a u obrazloženju žirija istaknuto je da Ederlezi Rising ima najveći potencijal da postane međunarodni kino-hit.
Film je estetski lijep za gledanje u kinu i napravljen s idejom da se gleda u kinima, no sudbina većine indie filmova je da se gledaju u okviru home entertainmenta. Ja bih stvarno volio da film, pogotovo u regiji, ima kino distribuciju, ali situacija u kinima je trenutno takva da dobre termine uglavnom ne dobiju tako mali filmovi. Većina ljudi u kino doći će oko 8, 9 sati navečer i vidjeti što je na repertoaru, a to su trenutno najveći kino hitovi.
Snimljen je za svega 400.000 eura. Kako ste s tako malo novca uspjeli napraviti vizualno fantastičan film?
Produkcijski smo shvatili da film mora biti vizualno ekspresivan da bismo ga iz jedne pasivne kinematografske pozicije, kao što je srpska, uspjeli lansirati globalno i zapravo zainteresirati bilo koga. Vizualna ekspresija bila je naša jača strana i nešto što mi je osobno vrlo blisko. Produkcijski smo se vrlo ograničili pa smo u tom jednom ograničenom okviru, malom studiju u kojemu je sve snimano, mogli raditi apsolutno sve što nam je palo na pamet. Imali smo svu moguću tehničku podršku. Zapravo, uvijek mi je bila ideja da imam ograničen 'playground', a onda i da imam apsolutnu slobodu u tom ograničenom okviru. Treba se znati ograničiti da bi nastao rezultat.
Scenarij je inspiriran pričom “Predveče se nikako ne može”, koju je napisao Zoran Nešković još davne 1983. godine u tadašnjoj Jugoslaviji.
Scenarist Dimitrije Vojnov našao je tu priču, iznio mi ideju i zatim smo se uhvatili toga. Prva polovica filma inspirirana je upravo tom pričom, a druga polovica je izmišljena, kao i neke druge stvari. Cijela je priča lijepo povezana s filmom jer ima jednu povijest SF filma u Jugoslaviji koja nije toliko naivna.
Budući planovi i poruka mladim umjetnicima
Što se tiče mojih planova, uvijek se šalim kako mi je želja napraviti još dva filma kako bih mogao imati tri filma i retrospektivu u jugoslavenskoj kinoteci u Beogradu; to je neka formalna motivacija. U ovom filmu postoje razni sentimenti koji su mi bliski i koje bih volio produbiti i istražiti, a i ekipa s kojom sam radio je bila super i s njima bih opet htio napraviti nešto. Imam dosta motiva da se nešto dogodi. Mi u Europi, a također i na Balkanu, imamo određenu slobodu kad tretiramo određene narative i ne patimo od političke korektnosti, osim kad su neka nacionalna pitanja na snazi. Primjerice, mi u filmu imamo scenu silovanja koja je bila nama jedna funkcionalna scena koja motivira karaktere i prema kojoj nismo imali pretjerano ideološki niti politički odnos, dok su mnogi ljudi u Americi scenu zamjerili i to im je bilo jako problematično. Tada sam shvatio da smo mi po pitanju nekih narativa i dalje dosta oslobođeni raznih skrupula, što je poprilično paradoksalno, iako živimo na balkanu. Mislim da je to velika prednost koju treba iskoristiti jer sam shvatio da ovdje imamo slobodu koju ne koristimo dovoljno.
Pogledajte trailer filma:
Lazar Bodroža rođen je 1983. godine u Beogradu, gdje je i diplomirao na Fakultetu primijenjenih umjetnosti. Suosnivač je studija Metaklinika, član grupe Kosmoplovci, autor knjige Zakon i redatelj interaktivnog filma Uber Life. 2011. godine PRINT magazin izabrao ga je za jednog od 20 najboljih svjetskih umjetnika mlađih od 30 godina.
