Uran i njegovi prstenovi snimljeni su u izuzetnim detaljima, zajedno s oblacima i polarnom kapom, a za snimke je zaslužan NASA-in teleskop James Webb (JWST).
Uranove prstenove inače je teško vidjeti s većinom teleskopa, jer tamno kamenje i prašina koje ih čine odbijaju malo sunčeve svjetlosti. Dosad su tek su dva teleskopa izravno snimila prstenove, jedan na svemirskoj letjelici Voyager 2 tijekom preleta 1986. godine, a drugi je Zemaljski opservatorij Keck na Havajima.
Ipak, infracrveni senzori JWST-a, koji su uhvatili Uran u dvije različite valne duljine, dovoljno su osjetljivi da snime te skrovite prstenove. Na slici koju je NASA-in teleskop snimio vidljivo je 11 prstenova vidljivo na novoj slici, no još dva poznata prstena dalje bila su preblijeda da bi se vidjela.
JWST trenutno provodi detaljnije praćenje Urana, a astronomi se nadaju da će vidjeti još više atmosferskih karakteristika tog planeta i njegova posljednja dva prstena.
Snimanje Urana u infracrvenom svjetlu također pokazuje dijelove njegove površine i uzburkanu atmosferu koji se prije nisu mogli vidjeti, poput velike, svijetle mrlje u središtu sjeverne polarne kape planeta, koja je vidljiva kada je usmjerena prema suncu tijekom ljetnog perioda na tom planetu, kao i oblak prema rubu polarne kape i još jedan prema lijevom dijelu planeta, povezan sa snažnim olujama u njegovoj atmosferi.
Te oluje i polarna kapa nastaju jer se Uran okreće oko sebe pod pravim kutom u odnosu na svoju orbitu oko Sunca, što ga stavlja u dugotrajnu sunčevu svjetlost i tamu. Budući da je tako daleko od Sunca, potrebne su mu 84 godine ga obiđe, što znači da je svijetlo bijeli sjeverni pol na ovoj slici bio u mraku kada je Voyager 2 posjetio uran u osamdesetim godinama prošlog stoljeća.
Izvor: New Scientist
