Uran i Neptun dijele mnoge sličnosti, što je dovelo do provokativne ideje u podcastu Društva mrtvih planeta portala New Scientist - zapaliti Uran. Voditeljice podcasta Chelsea Whyte i Leah Crane teoretski su istražile taj koncept.
Znanstveno razmišljanje o navedenoj ideji nije posve manjkavo. Spaljivanje materijala i analiza njegove svjetlosti putem spektroskopije dokazana je metoda za određivanje kemijskog sastava. Nadalje, unutarnja struktura ledenih divova poput Urana još uvijek je uglavnom nepoznata. Spaljivanjem vanjskih slojeva mogle bi se otkriti te tajne.
Velika rupa u teoriji potencijalne pljačke
Međutim, kako ističe planetarni znanstvenik i gost navedenog podcasta Paul Byrne sa Sveučilišta Washington u St. Louisu, taj plan ima značajnu manu. Vanjskim slojevima Urana nedostaje kisika koji je potreban za izgaranje, napominje Byrne. Čak ni uvođenje enormne količine kisika ne bi bilo dovoljno, što ideju izgaranja zapravo čini nepraktičnom.
Zanimljivo, rasprava se pomiče kada se uzme u obzir unutrašnjost planeta, koja bi mogla sadržavati sante dijamanta. To potencijalno blago pretvara teoretsku misiju u pljačku, a ne u jednostavan znanstveni eksperiment.
Što bi bilo kad bi bilo...
Da bi se došlo do tih dijamanata, najučinkovitija metoda bila bi sudariti drugo nebesko tijelo s Uranom. Takav bi udar vjerojatno proizveo sjajan bljesak, oblak pare i možda svjetleći rep iza Urana. Pažljivo planiranje bilo bi bitno kako bi se izbjeglo uništavanje dijamanata ili nanošenje znatne štete Sunčevu sustavu.
Uspješan sudar mogao bi postići dvostruke ciljeve otkrivanja Uranovih dubljih slojeva i pristupa njegovim dijamantima. No rizici su potencijalno kataklizmički, pa bi apetite za blještavim dijamantima trebalo spustiti na zemaljsku razinu.
