Većina roditelja vodi veliku borbu sa svojom djecom oko korištenja ekrana. Upute stručnjaka su jasne te konstantno možemo pročitati različita i ozbiljna upozorenja o štetnom utjecaju ekrana na djecu, odnosno na njihovo mentalno stanje, održavanje pažnje, kognitivne sposobnosti i slično.
Kao i u svemu ostalom pri odgoju, navike roditelja se razlikuju - neki su prilično strogi pa vlada zabrana ekrana, dio njih djeci daje telefone da ih koriste koliko god žele, no većina s manjim ili većim uspjehom pokušava pronaći nekakav balans pri takvom korištenju. Pri tome je mnogima najvažniji podatak o vremenu koje djeca provode za ekranom.
Vrijeme nije jedino bitno
No kako je pokazalo novo izvješće i smjernice Američke akademija za pedijatriju, samo praćenje vremena koje djeca provode ispred ekrana više nije dovoljno za dobrobit djece. Problem je što se u obzir uzima samo vrijeme, a ne kvaliteta sadržaja kojom su djeca izložena.
Kako je za ABC News objasnila dr. Tiffany Munzer, specijalistica za pedijatriju u bolnici u Michiganu, “sada razumijemo da postoje specifične značajke dizajna digitalnih medija - neke koje promiču pozitivne koristi, a druge koje su u velikoj mjeri utemeljene na angažmanu i mogu nadmašiti zdravije aktivnosti”.
Kada je u pitanju vrijeme provedeno pred ekranima, u slučaju kada dijete gleda neki dokumentarac s roditeljima te zajedno razgovaraju o tome što se prikazuje na TV-u, na to se u biti i ne treba gledati samo kao na vrijeme provedeno ispred ekrana. Jer u toj situaciju dijete provodi vrijeme s roditeljima te se druže, razgovaraju, a izloženo je edukativnom sadržaju.
Beskrajno skrolanje
S druge strane, dijete može provesti isto to vrijeme konstantno skrolajući kroz nekakav algoritamski generiran sadržaj prepun impulsa za kratkotrajnim zadovoljstvom. Te su dvije stvari potpuno drukčije, odnosno takav tip provođenja vremena uz ekrane je totalno drukčiji.
Jedan od problema današnjeg digitalnog svijeta jest što je tehnologija dobrim dijelom napravljena da zadrži korisnike, uključujući i djecu, što duže angažiranima, a ne da potiče njihovo zdravlje ili učenje. Razlozi su jasni - što se više vremena provodi u određenom digitalnom okruženju, nekoj aplikaciji ili platformi, prikazuje se više oglasa i kompanije od toga zarađuju. Tako danas imam algoritme koji ciljaju na pažnju korisnika, videoigre s nagradnim mehanizmima i slično, o čemu na kraju djeca postanu ovisna.
A sve to - puno vremena uz ekrane, ali i vrsta sadržaja kojoj su djeca izložena povezuje se brojnim ranije spomenutim problemima - od poremećaja spavanja, nemogućnosti koncentracije na duže vremena, izazove u emocionalnoj regulaciji itd.
Stvari se ipak mijenaju
U posljednje vrijeme stvari se na razini država i institucija polako mijenjaju - od zabrane mobitela u školama pa do zabrane društvenih mreža za mlađe od 16 godina, s čime je prva počela Australija, a druge bi države mogle prihvatiti takvu praksu.
Iako je, jasno, velika odgovornost na roditeljima, Munzer krivnju prebacuje i na tehnološke kompanije od kojih traži uvođenje strogih sigurnosnih standarda - od zaštite privatnosti, zabrane prikaza oglasa maloljetnicima pa do poboljšanja tehnologije prepoznavanja godina. Ono što je također važno, upozorava, jest što bi se za digitalne platforme trebali postaviti povećani sigurnosni standardi, slični onima koji se primjenjuju za igračke, automobile ili hranu.
