Opasnost u prirodi ne mora uvijek dolaziti s očnjacima i zubima, ponekad se skriva u nečemu gotovo nevidljivom, što svojim ugrizom prenosi bolest, toksine i virusne patogene. U tom smislu, skromni, ali za ljude strašni krpelj, stvorenje koje često povezujemo s izletima ili vrtom iza kuće, u svom ugrizu nosi nasljeđe ljudskih odluka, ekoloških manipulacija i neželjenih posljedica.
Sean Lawrence, povjesničar okoliša i izvanredni profesor povijesti na američkom Sveučilištu West Virginia, istražuje u članku za The Conversation kako su stoljeća korištenja zemljišta, obrasci naseljavanja i politike učinili krpelje opasnijima i uspješnijima nego što bi to priroda ikada mogla sama učiniti.
Krčenje šuma i eksplozija populacije jelena
Tijekom 18. i 19. stoljeća doseljenici su iskrčili više od polovice šuma na sjeveroistoku Sjedinjenih Država radi drvne industrije, poljoprivrede i rudarenja. Time su istisnute brojne divlje životinje, uključujući jelene i njihove grabežljivce. No, krajem 19. stoljeća javnost se počela okretati očuvanju prirode i šume su ponovno narasle. U odsustvu vršnih grabežljivaca, populacija jelena naglo je porasla, a zajedno s njima i broj jelenjih krpelja (Ixodes scapularis), prijenosnika bakterije Borrelia burgdorferi, uzročnika bolesti lajmske borelioze, piše Lawrence.
Do 1970-ih istočni dio SAD-a postao je globalno žarište te bolesti koju prenose krpelji. Samo u 2023. godini zabilježeno je više od 89.000 slučajeva lajmske borelioze, no Lawrence smatra da je stvaran broj vjerojatno i veći.
Fragmentirani divlji predjeli Kalifornije
Brda i šume oko San Francisca, uključujući planinske lance Santa Cruz i Northern Inner Coast, nikada nisu u potpunosti iskrčeni i još uvijek su staništa grabežljivaca poput kojota i planinskih lavova. No, potražnja za stanovanjem tjera širenje naselja dublje u ta izolirana divlja područja.
Zapadni krpelji crnih nogu (Ixodes pacificus) uspijevaju u takvim fragmentiranim krajolicima. Manje domaćina, zbijenih na manjem prostoru, često znači veći udio zaraženih domaćina, a time i opasnijih krpelja, piše Lawrence.
Šest okruga oko San Francisca danas čini 44 % prijavljenih slučajeva bolesti koje prenose krpelji u Kaliforniji. Problem dodatno pogoršavaju obrasci izgradnje koji preferiraju raštrkane kuće umjesto povezanih naselja.
Teksaško iskustvo
Krpelji su također oblikovali zdravlje stoke. Godine 1892. dr. B. A. Rogers povezao je krpelje s pogubnim epidemijama teksaške stočne groznice. Kritičari su ga ismijavali, a časopis "Daniel's Texas Medical Journal" zbijao je i šale na njegov račun. Tekuća sekrecija krpelja... najvjerojatnije je sok od duhana, pisalo je u tom časopisu.
No Ministarstvo poljoprivrede SAD-a ozbiljno je shvatilo Rogersa i 1906. godine pokrenulo program iskorjenjivanja stočnih krpelja. Do 1943. godine bolest je eliminirana iz 14 južnih američkih saveznih država, zahvaljujući karantenama i geografskom nadzoru, piše Lawrence.
Ugriz koji smo sami stvorili
Tijekom 1850-ih Osmansko Carstvo naselilo je nomadska plemena na rubove šuma i stepa današnje Turske. Time su stvoreni idealni uvjeti za krpelje roda Hyalomma, koji prenose virus krimsko-kongoanske hemoragijske groznice. Širenje poljoprivrede na staništa pogodna za krpelje ponovno je izložilo ljude zarazi.
Krpelji su proizvod svojeg okoliša, zaključuje Lawrence. U preoblikovanju okoliša, ljudi su zapravo preoblikovali i krpelja, u današnju snažnu i stalnu prijetnju javnom zdravlju.
