Prije točno godinu dana počela je histerija na globalnoj razini koja traje i dan danas, pitanje je koliko smo nakon svega pametniji, sigurniji i što nas čeka u budućnosti...

Sve je počelo 6. lipnja 2013 godine kada je The Guardian objavio dokumente koje im je dostavio Edward Snowden, bivši zaposlenik CIA-e i NSA koji je odlučio „provaliti“ kako upravo NSA špijunira sve i svakoga, pa čak, doznalo se kasnije, i mobitel njemačke Angele Merkel i to u razdoblju od preko deset godina. Od tada, buknula je prava eksplozija u koju su se uključili apsolutno svi relevantni faktori, od spomenutih agencija, udruga za zaštitu ljudskih prava, nacionalnih vlada, tehnoloških kompanija...

Sjedinjene Američke Države su, sasvim očekivano, 14. lipnja pokrenule službeni kazneni progon protiv Snowdena, zbog špijunaže i odavanja službenih tajni. Snowden je prvo pobjegao u Hong Kong, a potom 23. lipnja i u Moskvu, da bi mu Venezuela 6. srpnja 2013. ponudila službeni azil. Problem se pojavio zbog nemogućnosti da Snowden otputuje iz Rusije u Venezuelu, stoga su mu Rusi 1. kolovoza 2013. ponudili azil koji je Snowden i prihvatio.

U proteklih godinu dana pojavljivale su se razne varijante, scenariji i opcije prema kojima je s jedne strane Snowden „spasitelj“ a s druge najobičniji „otpadnik“ koji se prodao najvećem neprijatelju SAD-a. Kada se odbaci cijela ta kakofonija teza, ostaje činjenica kako je Snowden samo otkrio ono o čemu se do tada samo nagađalo, ali nitko nije imao konkretnih dokaza – američka vlada bavila se špijuniranjem i nadzorom stotina tisuća pojedinaca diljem svijeta.

Objektivno je pitanje, međutim, tko je sve i iz kojih pobuda bio upetljan u jednu od najvećih svjetskih afera, jer je potpuno jasno da američke špijunske agencije nisu mogle same odraditi ovako ekstremno raširenu operaciju. Kasnije se špekuliralo kako su i neki od najvećih divova IT industrije (Google, Facebook i slično...) „držali ljestve“ američkim operativcima, olakšavajući im pristup do privatnih podataka, ako takvi više uopće postoje. Odjednom su se svi odlučili reći „dosta prikupljanju podataka“ i „obećali“ kako će privatnost biti prva i zadnja točka o kojoj će voditi računa.

Prošla je godina dana od početka jedne od najvećih špijunskih afera, je li se nešto promijenilo?

Svakome je, dakako, jasno da su to samo „dude varalice“, jer će se prikupljanje naših podataka nastaviti i dalje, što god oni pričali i pisali o tome i koliko god nas uvjeravali u suprotno. Sakriti se, jednostavno, ne možemo, samo je pitanje u koje će se svrhe prikupljati naši podaci, hoće li to završiti na benignom, ali iritantnom generiranju oglasa „baš po našem guštu“, iako te oglase ne želimo ili stvari mogu postati daleko opasnije po nas, kao pojedince.

Gdje smo, zapravo, danas? Vjerojatno na istoj poziciji na kojoj smo bili prije nego je Snowden odlučio „zazviždati“. Gdje ćemo biti sutra? Opet, vjerojatno, na istoj, ako ne i goroj poziciji, jer privatnost je bila i ostala utopija u koju vjeruju samo konačni naivci. Potpuno je jasno da se NSA ili neki od njihovih pandana iz drugih zemalja na osnovu naših podataka, mailova, chatova, SMS-ova, mogu, ako im se to tako učini, odlučiti proglasiti nas „potencijalnom terorističkom opasnošću“ i od toga se, jednostavno, ne možemo obraniti.

Internet i privatnost na njemu su, dakle, samo privid, ako netko misli da je zaštićen, onda je u teškoj, kroničnoj zabludi. Snowden je to, istina, podigao na višu javnu razinu kada je „izdilao“ dokumente i poručio „da, oni vas doista prate“, ali to smo, iskreno, znali i prije njega. Znamo i danas. U ovih godinu dana se, realno, nije promijenilo previše, ako se uopće nešto promijenilo, premda i američkih predsjednik i čelnici najpoznatijih IT kompanija deklarativno rade na zaštiti privatnosti pojedinca, tako nešto je jednostavno iluzorno očekivati.

Ako doista želite potpunu privatnosti, ako ne želite da se igraju vašim podacima, onda, bojim se, imate samo jedan izbor; prodati sve što imate, uključujući i vaše računalo, prijenosnik, tablet, pametni telefon i sve ostalo, odseliti se negdje u šumu, prekinuti sve odnose s „civilizacijskim tekovinama“ i živjeti sam sa sobom. U bilo kojem drugom slučaju, privatnost možete zaboraviti, uz dužno poštovanje prema Snowdenu i njemu sličnima koji su nam, možda, otvorili oči, ali nisu promijenili ništa, jer je to – nemoguće.