Prije nekoliko milijardi godina objekt veličine Marsa možda se sudario sa Zemljom, te izbacio ostatke koji su na kraju formirali Mjesec. Ta teorija, poznata kao hipoteza o divovskom udaru, široko je prihvaćena zbog objašnjenja zašto Zemlja i Mjesec dijele slične karakteristike, kao što je njihov mineralni sastav.
Međutim, nova studija koju je vodio planetarni znanstvenik Paolo Sossi sa švicarskog Federalnog instituta za tehnologiju u Zürichu (ETH Zürich) dovodi u pitanje tu teoriju sugerirajući da dokazi za takav utjecaj nisu tako jasni kao što se dosad vjerovalo.
Tragovi velikog udara zapravo ne postoje?
Stijene iz Zemljina plašta i Mjeseca ne mogu se razlikovati na temelju svakog izotopskog omjera koji prati porijeklo materijala u Sunčevu sustavu, objasnio je Sossi. Njegov tim pregledao je sve trenutačne geofizičke i geokemijske dokaze i nije pronašao nikakav trag udarca. Prema Sossiju, izotopske sličnosti između Zemlje i Mjeseca ne bi postojale da je došlo do takvog sudara jer bi se očekivale razlike u izotopskim omjerima. Ipak, takve razlike između Zemlje i Mjeseca nisu otkrivene, naglasio je.
Iako to ne opovrgava u potpunosti teoriju velikog udara, izaziva velike sumnje u tu teoriju. Sossijeva analiza, dostupna na serveru za preprint arXiv i koja će biti uključena u publikaciji Rasprava o geokemiji (Treatise on Geochemistry) za 2024. godinu, naglašava da su dva tijela možda nastala zajedno od istog materijala. U tom scenariju ne bi bilo potrebe za vanjskim trećim tijelom koje bi objasnilo postojanje Mjeseca.
Jedinstven par u Sunčevu sustavu
Zemlja i njezin Mjesec jedinstveni su u našem Sunčevu sustavu. Mjesec, koji je velik gotovo kao i planet Merkur, stabilizira Zemljinu rotaciju i pomaže u stvaranju oceanskih plima. Bez njega bi Zemlja bila drugačija, možda čak i negostoljubiv planet. Ti čimbenici potiču znanstvenike da nastave istraživati podrijetlo Mjeseca, budući da mogu ponuditi tragove o formiranju drugih planetarnih sustava.
Tijekom ranih kaotičnih dana Sunčevog sustava, prije otprilike 4,5 milijardi godina, sudari su bili uobičajeni. Hipoteza velikog udara favorizirana je zbog očite učestalosti takvih ranih udara. No ekstremna sličnost u izotopskim omjerima između Zemlje i Mjeseca komplicira tu teoriju.
U početku je ova podudarnost pronađena samo za izotope kisika, rekao je Sossi te dodao da su izotopske sličnosti sada potvrđene za elemente poput kroma, titana, željeza i kalcija. Vjerojatnost da se to moglo dogoditi slučajnošću astronomski je mala, napomenuo je Sossi.
Neki modeli sugeriraju da je veliki udar mogao smrviti ranu Zemlju i proizvesti Mjesec, ali ti modeli često predviđaju male razlike u omjerima izotopa koje se ne promatraju. Prostor parametara je u biti beskonačan, kaže Sossi.
Daljnja istraživanja unutrašnjosti Mjeseca mogla bi dati više odgovora. Kemijski i izotopski dokazi sada su dovoljno jaki da počnu propitivati temeljne mehanizme formiranja Mjeseca, zaključio je na kraju švicarski znanstvenik.
Izvor: Science Alert
