Mišljenje koje prevladava kaže da je smijeh društveno ponašanje kod nekih sisavaca. To je način razoružavanja drugih, ublažavanja društvenih napetosti i zbližavanja. Smiju se čimpanze, a to rade i psi te dupini. Smiju se čak i laboratorijski štakori, samo na dva puta višoj frekvenciji od granice ljudskog sluha. I dok postoji puno misterija o škakljivosti, jedan se posebno ističe - zašto sami sebe ne možemo poškakljati?

Pitanja o škakljivosti su vrlo stara, a ta je tema zanimala još stare Grke poput Sokrata i Aristotela, kaže Konstantina Kilteni, kognitivna neuroznanstvenica koja proučava dodir i škakljanje na švedskom Karolinska institutu, a koja nije uključena u Brechtov rad. Ne znamo zašto dodir može biti škakljiv, niti što se događa u mozgu. Ne znamo zašto su neki ljudi, ili neki dijelovi tijela, škakljiviji od drugih. Ova su pitanja vrlo stara i nakon gotovo 2000 godina još uvijek nemamo odgovor, napoinje Kilteni.

Sken mozga, ilustracija Znanstvenici napravili dosad najdetaljniju kartu "memorijske banke" mozga i otkrili nešto neočekivano: "To dosad nije učinjeno u živom ljudskom mozgu"

No, njemački znanstvenici sa Sveučilišta Humboldt su prošle godine proveli studiju kako bi pronašli odgovore na pitanja o škakljivosti. Taj je tim znanstvenika predvodio Michael Brecht sa istog Sveučilišta.

Dio problema je u tome što je teško prikupiti objektivne mjere kako ljudi reagiraju na škakljanje i povezati ih s percipiranom škakljivošću. Brechtov tim je u tu svrhu napravio istraživanje nad 12 ljudi u studiji malog uzorka, koja je bila osmišljena za promatranje fenomena škakljivosti pomoću GoPro kamere i mikrofona. Prikupljene snimke pomogle su njemačkim znanstvenicima da otkriju što se događa kada se ljudi škakljaju i što se mijenja kada sami sebe škakljaju, a rezultati studije objavljeni su u znanstvenom časopisu Philosophical Transactions of the Royal Society B u rujnu. Autori su izvjestili o opažanjima vremena reakcija, smijehu i disanju te po prvi put u ljudskoj studiji, pokazuju da škakljanje samog sebe dok vas škakljaju, potiskuje škakljivost.

Rijetko je. Studije to obično ne čine, kaže Kilteni, koja nije sudjelovala u studiji.

Škakljanje je vrlo čudna vrsta dodira i reakcija na dodir, pojašnjava Brecht.

Majka i dijete Dječji mozak posebno reagira na majčin glas, no promjene nastaju s adolescencijom

Ljudi općenito imaju ista škakljiva mjesta, pokazala je studija provedena još 1987. godine. Stopala su najviše škakljiva kod ljudi. Slijede pazusi, vratovi i brada. Kao djeca se instinktivno škakljamo i igramo i uvijek razumijemo taj tajanstveni jezik. Brecht vjeruje da je to oblik društvenog signaliziranja u kontekstu borbe u igri.

Svojim hihotanjem signalizirate da je u redu dodirivati, iako bi inače bilo neprikladno dodirivati, pojašnjava.

Prva opažanja

U prvoj fazi nove studije, svaki subjekt je imao svoj trenutak ispred GoPro kamera i mikrofona. Prethodne studije su pokazale da škakljanje ovisi o raspoloženju te da ga tjeskoba i nepoznatost potiskuju poput mokre deke. Budući da su sudionici morali naizmjence škakljati jedni druge, Brechtov tim pobrinuo se da se svaki par unaprijed poznaje i da se osjeća ugodno, ali svaka je osoba ipak bila iznenađena stvarnim napadom škakljanja. Onaj koji škaklja se uvijek skrivao iza svog partnera dok je gledao videozaslon koji im je prikazivao nasumične sekvence dijelova tijela za dodir. Vrat, pazuh, lateralnu stranu trupa, stopala i tjeme. Svaka od tih točka dobila je pet brzih škakljanja.

Izlazak sunca Znanstvenici razriješili misterij utjecaja danjeg svjetla na naš mozak i otkrili da smo na pragu nečeg velikog

U prvim zapažanjima, znanstvenici su primijeetili da su se izrazi lica i disanje škakljanih osoba promijenili za oko 300 milisekundi te da je za otprilike 500 milisekundi došlo i do glasovne reakcije, što je za znanstvenike bila iznenađujuće kasna reakcija.

Sudionici studije su također ocjenjivali koliko je svaki dodir škakljiv. Kruna glave obično nije škakljiva, pa je služila kao kontrola onoga što se događa kada nekoga poškakljate na mjestu koje ne reagira na taj podražaj. Volonteri su se čujno smijali nakon otprilike 70 posto dodira, a što su intenzivnije osjećali škakljanje, to su se smijali glasnije i više. Zapravo, zvuk njihova smijeha bio je mjera koja je najbolje odgovarala njihovim subjektivnim ocjenama intenziteta svakog škakljanja.

Druga faza

U sljedećoj fazi eksperimenta, škakljači su činili istu stvar, dok su se njihovi partneri istovremeno škakljali, bilo na istom mjestu na suprotnoj strani tijela, odmah pored mjesta škakljanja, ili u lebdećem pretvaranju-škakljanju koje nikada nije zapravo doticalo kožu.

Samoškakljanje je prošlo bez reakcije, što su znanstvenici i očekivali, ali su zato primijetili nešto čudno. Samoškakljanje je učinilo škakljanje od druge osobe manje intenzivnim. U prosjeku, pojava škakljivog hihotanja smanjila se za 25 posto i odgođena je na gotovo 700 milisekundi pri samoškakljanju iste strane.

Bilo je to iznenađenje za nas, ali to je vrlo jasno u podacima, kaže Brecht.

Usamljenost Socijalna izolacija doista mijenja strukturu našeg mozga i to ne na bolje

Objašnjenje zašto ne reagiramo na samoškakljanje

Taj rezultat priču vraća na pitanje zašto se ne možemo škakljati. Vodeća teorija tvrdi da škakljanje izaziva smijeh zahvaljujući grešci u predviđanju mozga. Nepredvidiv dodir ga zbuni, šaljući ga u malo ludilo, dok je samododir, s druge strane, uvijek predvidljiv.

Brecht pak misli drugačije i ne vjeruje da se zapravo radi o predviđanju od strane mozga. Umjesto toga, on sugerira da dok se osoba dodiruje, mozak šalje poruku cijelom tijelu koje inhibira osjetljivost na dodir. “Mislimo da ono što se događa jest da mozak zna trik koji glasi - čim se dodirnete, ne slušajte”, pojašnjava te tvrdi da nije tako, svi bismo se neprestano škakljali svaki put kad bismo se počešali ispod pazuha ili dotaknuli nožne prste.

S tom ocjenom se slaže i Sophie Scott, kognitivna neuroznanstvenica sa Sveučilišnog koledža u Londonu, koja nije uključena u rad, jer kaže da naši mozgovi nauče odbijati osjetilne percepcije kada im naši postupci pridonose.

MRI snimka mozga, ilustracija Posve slučajno snimljen rad mozga pacijenta u trenutku smrti i nakon nje, rezultati fascinirali znanstvenike i otvorili mnoga egzistencijalna pitanja

Dok sjedim, stvaram puno fizičkih osjeta u svom tijelu samo svojim pokretom, a to mi je puno manje važno da znam nego je li netko drugi ušao u sobu i dirao me, pojašnjava Scott.

Isti se učinak zatamnjenja događa i sa sluhom, dodaje. Dok govorite, dijelovi vašeg mozga koji slušaju druge ljude kako govore su potisnuti. Dakle, ako mozak inhibira reakcije na dodir tijekom samoškakljanja, također bi inhibirao reakcije na škakljanje od strane nekoga drugog.

Kilteni pak napominje da je još uvijek nejasno što se točno događa u živčanom sustavu kada se osoba škaklja, uključujući i samu sebe. Bit će to teško znati sa sigurnošću bez bilježenja mišićnih kontrakcija, ili proširenja studije na više od 12 ljudi, ili čak standardiziranja procesa škakljanja s robotima ili strojevima. Ipak, Kilteni je impresionirana podacima koje je Brechtov tim uspio prikupiti. Na primjer, vrijedno je znati da se intenzitet škakljanja najbolje slaže sa zvukom smijeha.

Demistifikacija izražavanja emocija

Ovakve studije zapravo demistificiraju nedovoljno istražene strane emocionalne obrade.

Ljudi kažu da emocije zapravo ne izražavamo jako intenzivno glasom, da je posao lica da izrazi emocije, kaže Scott, koja se s tom konstatacijom u potpunosti ne slaže. Glasovi izražavaju riječi, raspoloženje, identitet, zdravlje, dob, spol, rod, geografsko podrijetlo i socioekonomski status, samo ih je teže proučavati nego lica, ističe Scott.

Kaže da je i dodir bio podcijenjen. Suosjećanje i privrženost mnogo se jasnije izražavaju kroz dodir nego kroz lica ili riječi.

Ako ste s prijateljem i on je jako uznemiren, mogli biste reći: ‘Stvarno mi vas je žao’ ili biste ga mogli zagrliti. Taj dodir, takva vrsta umirivanja je, pretpostavljam, jako važna, kaže ona.

Izvor: Wired

Još brže do najnovijih tech inovacija. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju