Arheološkim istraživanjem u špilji Crno jezero iznad Ponikava na Pelješcu krajem svibnja i u prvoj polovici lipnja otkriveni su vrijedni arheološki nalazi koji ukazuju na to da je špilja tijekom tisućljeća korištena kao ilirsko svetište, nekropola i stanište.
Među najzanimljivijim nalazima su, objavili su u četvrtak Dubrovački muzeji. Minijaturne grčke i lokalne posude korištene u ritualne svrhe, ulomak keramičke glave božanstva te ljudski ostaci iz različitih razdoblja. Istraživački tim Arheološkog muzeja Dubrovačkih muzeja vodio je kustos Domagoj Perkić, a u timu su bili arheolozi Krešimir Grbavac i Paula Knego te restauratorica Sanja Pujo, dok su vanjske suradnice bile arheologinja Karmen Butigan i speleologinja Nataša Cvitanović iz speleološkog kluba Ursus Spelaeus.
Špilja Crno jezero, duga 238 metara i duboka 94 metra, smještena pod velikom prapovijesnom kamenom gomilom na Ilinom brdu iznad Ponikava, zbog svog je dominantnog položaja kroz posljednjih četiri tisućljeća imala važnu ulogu u životima lokalnih zajednica. Tijekom istraživanja otvorene su dvije sonde ukupne površine oko 6 metara četvornih, u kojima su otkriveni brojni vrijedni nalazi i spoznaje.
U brončanom dobu, uglavnom tijekom 2. tisućljeća prije Krista, špilja je služila kao oblik staništa: zbijeg uslijed konfliktnih razdoblja, vremenskih (ne)prilika ili kao sezonsko stanište. Krajem brončanog i početku željeznog doba, oko 9. do 6. st. pr. Kr. pojedini dijelovi špilje korišteni su kao nekropola, mjesto pokopavanja stanovnika prapovijesne zajednice, o čemu svjedoče ulomci ljudskih kostiju, posebice lubanja pronađenih u kamenom nasipu. U posljednjim stoljećima 1. tisućljeća pr. Kr. špilja se intenzivno koristila, prije svega njeni ulazni dijelovi, kada se govori o ilirskim zajednicama koje nastanjuju ove prostore.
Tada je špilja vjerojatno korištena kao svetište, nešto slično kao Vilina špilja iznad izvora Omble ili Spila u Nakovani. Naime, u skrovitim i manje pristupačnim dijelovima špilje te ulaznom prostoru pronađeni su tragovi koji nas upućuju na takvu pretpostavku. Riječ je o većem broju minijaturnih posuda, uglavnom grčke, ali i lokalne provenijencije koje su obično ostavljane u svetištima kao votivni prilozi, odnosno darovi korišteni u okviru izvjesnog religioznog obreda i kulta, ističu arheolozi.
Pronađeni su i drugi ulomci grčkih posuda, najfinijih i najskupocjenijih posuda tog vremena, u pravilu grčkog porijekla, a služile su za čuvanje vina (amfore) ili ispijanje vina (razne vrste čaša).
Nisu korištene u svakodnevnom životu Ilira, nego su simbol bogatstva i moći tadašnje lokalne prapovijesne zajednice, koje su očigledno imali potrebu koristiti u nama nepoznatim ritualima (u kojima je vino sigurno imalo bitnu ulogu), ali i ostaviti kao poklon bogovima. Posebno je zanimljiv keramički ulomak glave, vjerojatno od izvjesnog grčkog božanstva. Sačuvane su samo kovrče od kose, no svakako je simptomatičan ulomak koji se obično nalazi u grčkim i ilirskim svetištima tog vremena, navode iz Dubrovačkih muzeja. Posljednje korištenje špilje utvrđeno je tek u kasnom srednjem vijeku, odnosno 13. stoljeću.
Tada je, iz nama nepoznatih razloga, jedna ili više individua položena na površinu u dubljim, izuzetno teško dostupnim, dijelovima špilje. Uz takve skeletne ostatke nisu pronađeni drugi arheološki nalazi, no radiokarbonska analiza pokazala je kako je riječ o upravo navedenom vremenu. Prije daljnjih analiza ne može se znati jesu li oni tu namjerno položeni kao pokojnici ili su u nesretnim okolnostima zapeli u dubini špilje iz koje se nisu mogli izvući, objasnio je voditelj istraživanja Domagoj Perkić.
Iz Dubrovačkih muzeja istaknuli su da, iako su iskopavanja bila skromnog opsega, rezultati istraživanja značajno doprinose razumijevanju kontinuiteta naseljenosti, duhovne prakse i svakodnevnog života na Pelješcu kroz tisućljeća.
