U crkvama, na krstarenjima, pa čak i u Bijeloj kući masovni događaji na kojima se mogu razboljeti deseci, pa i stotine ljudi pokazuju potencijal koronavirusa da zarazi u dramatičnim naletima.
Stručnjaci kažu da su ta velika žarišta više od ekstremnih ''rubnih'' događaja - radi se prije o vjerojatnom glavnom motoru prijenosa virusa u epidemiji.
Razumijevanje toga gdje se, kako i kada događaju moglo bi pomoći u obuzdavanju širenja virusa u razdoblju do raširene primjene cjepiva.
Znanstvenici sve odlučnije sugeriraju da se koronavirus SARS-CoV-2 ne širi ravnomjerno populacijom, nego se širi ekstremno obrascem gotovo kao "sve ili ništa".
Mnoge studije sada sugeriraju da većina ljudi s bolešću COVID-19 jedva prenese nekome virus, no kad se zaraza dogodi, može biti eksplozivna i dati moćni zamah epidemiji. Tada virus može zaraziti "10, 20, 50 ili čak i više ljudi", kaže Benjamin Althouse, znanstvenik s Instituta za modele bolesti Sveučilišta Washington.
To odgovara epidemiološkom pravilu "80/20" u kojemu 80 posto slučajeva potječe od samo 20 posto ukupnog broja zaraženih.
Althouse kaže da je koronavirus možda i ekstremniji uz 90 posto slučajeva oboljelih od možda samo 10 posto prenositelja virusa.
Taj obrazac prijenosa je poput "bacanja šibica na gomilu triješća", kaže on za AFP.
Bacite jednu šibicu i ne zapali. Bacite drugu šibicu, ne zapali. Bacite treću i bukne plamen. Za SARS-CoV-2 to znači da mu je teško zauzeti neki novi prostor, no jednom kad to učini, može se brzo i daleko proširiti.
Superširitelji koji su zarazili tisuće
Događaji opisani kao superširitelji osvojili su naslovnice i zauzeli veliki prostor u pričama o razvoju pandemije.
U veljači je 4000 putnika broda Diamond Princess provelo tjedne u karanteni u luci u Japanu, dok je broj zaraženih rastao te dosegnuo 700.
Istog je mjeseca 61-godišnja žena poznata kao "Pacijent 31" nazočila misama u kršćanskoj crkvi u južnokorejskom gradu Daeguu. Korejski centar za kontrolu i prevenciju bolesti povezao ju je s više od 5000 zaraženih u toj vjerskoj zajednici.
Nedavno se virus probio u Bijelu kuću unatoč nizu mjera koje su to trebale spriječiti. Politička okupljanja, poslovni skupovi i sportski događaji djelovali su kao inkubatori zaraze, no ti razvikani događaji mogli bi biti tek vrh sante leda.
Američka studija temeljena na jednoj od najvećih svjetskih operacija praćenja kontakata i objavljena u rujnu u časopisu Science utvrdila je da "superširitelji dominiraju" u prijenosu.
Analizirajući podatke prva četiri mjeseca pandemije u državama Tamil Nadu i Andhra Pradesh u Indiji autori su utvrdili da je samo osam posto zaraženih bilo odgovorno za 60 posto novih slučajeva bolesti, a da 71 posto zaraženih nije nikome od svojih kontakata prenijelo virus.
Možda to ne bi trebalo biti iznenađenje.
Maria Van Kerkhove, stručnjakinja za zarazne bolesti u Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, tvitala je u listopadu da je "superširenje" glavno obilježje koronavirusa.
Ta pojava uočena je kod mnogih zaraznih bolesti.
Jedna od najpoznatijih superširiteljica bila je Mary Mallon, kuharica u New Yorku početkom 1900-ih koja je prva evidentirana prenositeljica tifusa u SAD-u. Prenijela je bolest desecima ljudi i dobila je nadimak "Tifusna Mary" te je godinama bila zatvorena.
Isti se obrazac vidi i kod ospica, velikih boginja, ebole kao i kod drugih koronavirusa koji izazivaju SARS i MERS.
Na početku epidemije mnogo se pažnje posvetilo temeljnom reprodukcijskom broju virusa SARS-CoV-2, koji pomaže izračunu brzine širenja bolesti uzimanjem u obzir broja ljudi koji zarazi neka osoba. No promatranje samo kroz tu prizmu ne otkriva čitavu priču, kaže Althouse.
Na primjer, ebola, SARS-CoV-2 i gripa imaju vrijednost R između dva i tri. No dok ljudi oboljeli od gripe obično zaraze dvije do tri osobe, obrazac prijenosa ebole i koronavirusa je drukčiji i većina neće zaraziti druge, a neki će zaraziti desetke ljudi.
Stoga se druga vrijednost "K" koristi kako bi se procijenilo to skokovito ponašanje, kaže Akira Endo, znanstvenik na London School of Hygiene and Tropical Medicine.
Njegov model ponašanja virusa SARS-CoV-2, objavljen u Wellcome Open Research, pokazuje upravo takvo eksplozivno ponašanje.
Ono što je ukazivalo na takav obrazac širenja bilo je da su neke zemlje prijavile veliki broj uvezenih slučajeva bez stalne lokalne transmisije, a drugi su izvijestili o velikim žarištima s tek nekoliko uvezenih slučajeva.
Znanstvenik Felix Wong s Massachusetts Institute of Technology kaže da čak ni vrijednost K ne daju punu sliku. Njegovo istraživanje poznatih događaja - superširitelja koronavirusa, čiji su rezultati objavljeni u časopisu PNAS, utvrdilo je da su se događali češće nego što se to moglo predvidjeti tradicionalnim epidemiološkim modelima.
I zašto se superširenje događa?
Ne zna se ima li s tim veze broj virusa koji nosi određena osoba, ali znamo da ljudi mogu prenositi SARS-CoV-2 i ako nemaju simptome te da se taj virus može munjevito širiti u loše ventiliranim mjestima s mnogo ljudi, posebno onih koji govore, viču ili pjevaju.
To je možda razlog zbog kojeg je istraživanjem objavljenim ovog mjeseca u časopisu Nature utvrđeno da na restorane, teretane i kafiće otpada najviše infekcija COVID-19 u SAD-u.
Koristeći podatke o mobilnim telefonima 98 milijuna ljudi, znanstvenici su utvrdili da je oko 10 posto mjesta bilo povezano s više od 80 posto slučajeva COVID-19.
Stoga stručnjaci upozoravaju da se treba koncentrirati na takva mjesta i tu smanjiti mogućnost širenja virusa na veliki broj ljudi. Wong kaže da bi se prijenos brzo smanjio kad bi se svakog pojedinca ograničilo na deset kontakata.
Takvo ponašanje virusa otvara još jednu mogućnost - umjesto da se traga za kontaktima osobe koja se zarazila kako bi se spriječilo dalje širenje virusa, trebalo bi tragati unatrag i pronaći superširitelja, kaže Wong.
I Japan i Južna Koreja koristili su tu metodu kojoj se, uz druge epidemiološke mjere, pripisuje uspjeh u borbi tih zemalja protiv virusa.
