Ako živite blizu neke rijeke ili jezera, šanse su da ste vidjeli upozoravajuće znakove štetnih nakupina algi i bakterija na njihovim obalama. Ono što je još više uznemirujuće, jest to da nova studija sugerira da bi to cvjetanje algi i bakterija moglo biti rani pokazatelj ekološke katastrofe u tijeku izazvane čovjekom, koja jezivo podsjeća na događaj najgoreg izumiranja u Zemljinoj povijesti.
Prije otprilike 251 milijun godina, događaj s kraja perm ere (end permian evenet, EPE), popularno poznat još i kao "veliko umiranje", izbrisao je gotovo 90 posto vrsta na Zemlji, što ga čini najtežim gubitkom života u povijesti našeg planeta.
Tim znanstvenika predvođenih paleontologom Chrisom Maysom iz švedskog muzeja nacionalne povijesti u Stockholmu otkrio je da su toksični cvatovi alga i bakterija tijekom velikog umiranja bili vrlo slični proliferaciji mikroba u današnjim jezerima i rijekama. Taj trend veže se za ljudske aktivnosti, poput stakleničkih plinova, sječe šuma i gubitka plodnog tla.
Uzrok je - čovjek
Nismo još na toj razini. Tijekom EPE-a bila je šesterostruko veća koncentracija ugljičnog dioksida, no danas se razina ugljičnog dioksida još nije ni udvostručila od predindustrijskog razdoblja, ističe Mays.
No s današnjim naglim povećanjem razina ugljičnog dioksida, jako dobro to sustižemo. S tim rastu i šanse za rast štetnih cvjetanja mikroba, zajedno s drugim štetnim oblicima promjena (poput uragana, poplava, požara), pojašnjava Mays.
Znanstvenici smatraju da opetovana korelacija gomilanja štetnih mikroba u rijekama i jezerima s događajima masovnih izumiranja predstavlja "uznemirujuć znak za buduće promjene okoliša". Njihova studija objavljena je u znanstvenom časopisu Nature Communications.
I doista, sve je više dokaza da se trenutno nalazimo u procesu još jednog događaja masovnog izumiranja, ovog puta uzrokovanog čovjekom.
Štetne nakupine mikroba u slatkovodnim staništima ne samo da ih pretvaraju u mrtve zone, povećavajući težinu razine izumiranja, već isto tako mogu odgoditi oporavak ekosustava za više milijuna godina, tvrde znanstvenici.
Mays i njegov tim došli su do tog zabrinjavajućeg zaključka analizirajući fosilne ostatke pored Sydneya u Australiji, koji su nastali prije, tijekom i nakon izumiranja s kraja perma.
Spomenute zajednice mikroba u slatkovodnim ekosustavima su njihov integralni dio, no učinci klimatskih promjena uzrokovanih djelovanjem čovjeka, uključujući velike požare, sječu šuma, gubitak plodnog tla i suše, zapravo pokreću novi procvat tih mikroba koji šteti slatkovodnim ekosustavima.
Odgoda oporavka ekosustava
"Tri glavna sastojka ovakve vrste toksične juhe su povećanje emisija stakleničkih plinova, visoke temperature i izobilje nutrijenata", kaže Mays.
Tijekom EPE-a prva dva navedena sastojka omogućile su brojne vulkanske erupcije, dok je nagli nestanak šuma omogućio treći sastojak. Točnije, kad je drveće nestalo, zemlja je sve nutrijente iscurila u rijeke i jezera, što je uzrokovalo nagli procvat mikroba u slatkovodnim ekosustavima.
Danas ljudi pružaju sva tri sastojka u izobilju. Ugljični dioksid i zatopljenje su neizbježni nusproizvodi izgaranja fosilnih goriva stotinama godina, a omogućili smo i pregršt nutrijenata vodenim slivovima, uglavnom posredstvom poljoprivrede i sječe stabala. Zajedno, ta je mješavina dovela do naglog porasta toksičnih cvatova mikroba u slatkovodnim područjima, kaže Mays.
Koncentracije algi iz perioda izumiranja s kraja perma, najgoreg masovnog izumiranja u Zemljinoj povijesti, bile su jednako visoke kao i neki takvi događaji danas. Ni u prapovijesti se to dogodilo bez čovjekovog utjecaja, pojašnjava Mays.
Ispostavlja se da možemo izazvati velik broj izumiranja jednostavno oslobađanjem velike količine stakleničkih plinova u vrlo kratkom vremenu. Nije bitno odakle ti plinovi dolaze - vulkana, zrakoplova, elektrana na ugljen - rezultati mogu uvijek na kraju biti jednaki, kaže Mays.
Praćenjem gomilanja toksičnih cvatova mikroba u slatkovodnim ekosustavima, znanstvenici ubuduće mogu predvidjeti kakvu će cijenu klimatska kriza imati po okoliš u narednim desetljećima, što isto tako može uključivati i ekstremnu odgodu oporavka ekosustava izgubljenih nastankom mrtvih slatkovodnih zona.
Za razliku od vrsta koje su nestale u povijesnim masovnim izumiranjima, mi imamo priliku spriječiti nakupljanje toksičnih mikroba tako da držimo vodene slivove čistima te smanjimo emisije stakleničkih plinova, poručuje Mays.
Mays i njegov tim sad planiraju istražiti ulogu velikih prirodnih požara u događajima masovnih izumiranja, poput izgaranja močvarnih staništa u Južnoj Americi i tresetišta u Sibiru, koji su veliki upijači ugljika.
Izvor: Vice
