Nedavno je objavljen popis najplaćenijih youtubera za prošlu godinu, a na vrhu tog popisa nalazi se Ryan Kaji koji je u 2019. od aktivnosti na tom videoservisu okrenuo oko 26 milijuna dolara. Mediji njegove uspjehe prate već nekoliko godina, a u posljednje vrijeme možemo pročitati članke o "širenju njegova poslovna carstva" te je biznis proširio na prodaju igračaka, odjeće, TV kanale pa čak i na četkice i paste za zube. No Ryan je sve samo ne tipičan poduzetnik ili globalna zvijezda, on je prije svega – dijete. Taj osmogodišnjak već je četiri godine prisutan na YouTubeu na kojem otvara i recenzira igračke, a brojke njegova kanala s milijunima pratitelja i milijardama pregleda govore koliko je popularan među internetskog populacijom, ponajviše djecom naravno.
No s obzirom na novac koji zarađuje, kao i da je kao malo dijete okružen menadžerima i sponzorima, možemo se pitati gdje je granica igre, odnosno djetinjstva i biznisa. Njegova majka dala je otkaz u školi u kojoj je radila i u potpunosti se posvetila njegovoj karijeri, a primjerom njegove obitelji krenuli su i brojni drugi roditelji. Na internetu možemo čitati o raznim primjerima roditelja koji su odlučili "unovčiti" svoju djecu i njihovo djetinjstvo dokumentirati i objavljivati na YouTubeu i drugim kanalima. Danas tako imamo bebe i malu djecu od 3-4 godina koji imaju vlastite kanale, menadžere i sponzore i koji svoj cijeli kratki život ispred sebe prvenstveno imaju objektiv kamere ili telefon i od njih se traži da se stalno smiješe i rade nešto "ludo i slatko".
Većina roditelja koji su razgovarali s medijima o svojoj djeci uvijek naglašava da nikada ne žele prisiljavati djecu na snimanja i da djeca u tome uživaju. No pitanje je imaju li izbor – ako djetetu od 3-4 ili više godina date mobitel, kameru, ako im prikazujete njihove videozapise, naravno da će se to njima svidjeti. Neki pokušaji roditelja da od svoje djece naprave viralne zvijezde zaista su degutantni poput dječaka od četiri godine čiji roditelji su od njega napravili imitaciju popularnog i kontroverznog youtubera Jakea Paula pa im je smiješno kada malo dijete udara ženu po stražnjici i slično.
Roditelje žele novac i prepoznatljivost njihove djece u medijima
Posljednji broj MIT-ova magazina posvećen je upravo odrastanju djece u digitalnom dobu, a dio je posvećen i djeci koja žele biti influenceri, no pri tome nemaju previše uspjeha, tj. pratitelja. U razgovoru novinara s nekim roditeljima možemo vidjeti način razmišljanja roditelja koji za petogodišnje dijete preuređuju dio kuće u kojem rade studio za snimanje njegovih videa za YouTube. Njegova majka priznala je da mu je snimanje videozapisa ponekad bila dužnost koju je morao raditi i na koju je bio prisiljen, zbog čega je osjećala grižnju savjesti.
Htjela je prekinuti s tim, no kada je njen sin ponovno poželio biti youtuber, ispunila mu je želju i sad će ponovno početi snimati. U "biznis" je ubacila i svoju kći te njen muž otvoreno kaže da se nada da će od toga početi zarađivati novac. Za nju, nije toliko do novca, koliko do toga da njena djeca steknu iskustvo i prepoznatljivost u medijima, jer će im to u životu itekako pomoći. Ako ste propustili, njen sin ima – 5 godina.
Dok mnogi pokušavaju, rijetkima zaista uspije od svoje djece napraviti viralne zvijezde te većina njih i njihovih kanala prolazi nezamijećeno među nevjerojatno velikom konkurencijom na YouTubeu. Bez obzira na to, brojni su roditelji uporni te se čini da će, umjesto mama i tata, prve riječi koje će njihova djeca izgovoriti biti click, subscribe and share.
Izgaranje i razočaranja
Kada čitamo intervjue poznatih youtubea i influencera, većina njih naglašava kako se njihov posao samo čini idealnim i jednostavnim, no da je to puno teže nego što se čini. Za nekoliko minuta videozapisa potrebno je više sati snimanja i uređivanja videa, potrebno je konstantno pronalaziti nove i zanimljive teme, konstantno biti zabavan. Zbog toga mnogi imaju problema s burnoutom, tj. izgaranjem te ne mogu pratiti takav naporan i iscrpljujući tempo.
Imaju li i djeca influenceri i mali youtuber i sličnih problema? Za one najmanje nije teško pretpostaviti da roditelji obavljaju većinu logistike, a na djeci je samo da budu "prirodna i zabavna pred kamerom", no u razgovoru za MIT desetgodišnji YouTuber priznao je da je osjećao pritisak konstantnog stvaranja novih videa jer, ako nije objavljivao, broj pretplatnika i gledatelja je padao.
No čak i za trenutačno "uspješnu " djecu, pitanje je što će donijeti budućnost – oni sada znaju samo za lajkove, pohvale i klikove, znaju samo da su popularni i to je svijet u kojem žive. No što će biti s njima jednom kada viralna slava nestane?
Jednom kad je nešto online, više nikad u potpunosti ne nestaje. Komentatori su nemilosrdni. Lajkovi su umjetni podizači dopamina. Lajkovi stvaraju privid ljubavi. Prijatelji i pratitelji u virtualnom svijetu lako se pobrkaju s prijateljima uopće. Onda slijede razočaranja. Mjerenje vlastite vrijednosti preko umjetnih pokazatelja na malim ekranima može biti kratkoročno poticajno, no u realitetu otuđujuće i prazno, komentirala je u razgovoru za Zimo prof.dr.sc. Gordana Buljan Flander, klinički psiholog i psihoterapeut te ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba
Dužnost roditelja jest čuvati privatnost svog djeteta!
Podsjeća da je odgovornost svakog roditelja čuvati privatnost svoje djece te, ako se i odluče dozvoliti djeci takve vrste hobija, moraju paziti na ravnotežu virtualnog i realnog života te na sadržaj koji se objavljuju i na moguće dugoročne utjecaje na život djeteta, komunicirati s djetetom, pružiti mu realnu sliku ljubavi i odnosa te držati hobi u okviru hobija. Važno je da roditelji vole dijete zbog djeteta samog i da mu to sustavno govore i pokazuju. Međutim, važno je razdvojiti ponašanja i postignuća od djeteta kao osobe, koje treba imati jednaku ljubav roditelja bez obzira na sve ostale okolnosti. Ako dijete osjeti da je ljubav, osobito roditeljska, uvjetovana lajkom, peticom, medaljom ili nečim trećim, možemo dobiti naizgled uobraženog, a u dubini duše vrlo krhkog adolescenta ili adolescenta koji će zadovoljavati druge (partnere, prijatelje, "loše društvo") samo da bi osjećao da zaslužuje ljubav, a pritom može izgubiti samog sebe.
Eventualni neuspjeh, do kojeg neminovno dolazi u svim područjima života, pa tako i u ovom području, mlada osoba podnijet će onoliko lako ili teško koliko je to nešto centralni dio njenog života, koliko podrške i ljubavi, ali i samog sebe ima izvan malog ekrana. S online svijetom sve je potencirano i teže jer je nečiji neuspjeh dostupan tisućama ljudi u nekoliko minuta, jer se teško izbriše i zaboravi.
Sharenting – roditelji ne razmišljaju o posljedicama
Što se Hrvatske tiče, čini se da (osim nekih iznimaka) nema takvog forsiranja otvaranja vlastitih kanala na YouTubea za svoju djecu. Ipak, to ne znači da hrvatski roditelje čuvaju svoju djecu od očiju javnosti te veliki broj roditelja u Lijepoj Našoj nije odolio tzv. sharentingu, odnosno dijeljenju fotografija i informacije djece na društvenim mrežama, u nekim slučajevima još iz rodilišta, nekoliko minuta nakon rođenja.
Za svaku sliku roditelji bi se trebali zapitati za koga ju postavljaju, kako bi se dijete osjećalo za 5, 10 ili 15 godina da vidi tu sliku ili ju vidi netko od njegovih vršnjaka, bi li ju željelo objaviti, tko sve ima pristup profilu roditelja, bi li netko mogao koristiti sadržaj za neku drugu svrhu, npr. obnaženo dijete na kupanju, upozorava prof.dr.sc. Flander.
U razgovoru za Zimo Marija Renić iz udruge Roda komentirala je kako se u razgovoru s roditeljima stječe dojam kako većina njih zaista ne promišlja o posljedicama pretjeranog objavljivanja fotografija i informacija o vlastitoj djeci. Marija vjeruje kako da ćemo posljedice takvog pretjeranog dijeljenja informacija o našoj djeci vjerojatno shvatiti tek kad odrastu te im društvo počne slati povratnu informaciju o objavljenom sadržaju te je danas teško reći hoće li djeca koja imaju bogat online dosje imati prednost na djecom koja ga nemaju ili obrnuto.
Sa zapada nam stižu informacije o utjecaju internetskog sadržaja objavljenom o nekom djetetu i sadržaja koje je dijete samo objavljivalo na donositelje odluka - kod dodjeli stipendija, kod upisu na željeni fakultet, kod apliciranja za posao ili zdravstvenog osiguranja, upozorila je na posljedice objavljivanja na internetu Marija Renić te napominje da, kada je u pitanju online sigurnost, tu nedoumica nema – što više dijelite, više ste nesigurniji izloženiji.
Djetinjstvo brzo prođe – i djeci, a pogotovo njihovim roditeljima
Naravno, društvene mreže, YouTube i internet danas su neizostavni dio naših života i ne može ih se ignorirati, no svakako treba voditi računa o načinu na koji se koriste, pogotovo kod djece. Ona bi ih treba koristiti "umjereno i smisleno, uz uključenost odraslih", upozorava prof.dr.sc. Flander i dodaje kako u protivnom postoje rizici po tjelesno zdravlje poput pretilosti, postoje rizici za socio-emocionalni razvoj, razvoj govora i jezika, a osobito rizici od nasilja putem suvremenih tehnologija.
Svaka čast Ryanu i milijunima dolara, no zaista bi bilo lijepo da djeca budu baš to – djeca. Zaigrana i maštovita koja će djetinjstvo koje tako kratko traje i brzo prođe (roditeljima još i brže) iskoristiti za igru, parkove, igrališta i iskustva u stvarnom svijetu, jer za novac i viralnu slavu (tko je doista želi) uvijek će biti vremena. A djetinjstvo je samo jedno. I niti jedan novac ga ne može vratiti.
I za kraj, ostavit ćemo komentar prof.dr.sc. Flander vezan uz roditeljstvo: Roditelji su najsnažniji primjer svojoj djeci i često im kažemo da ne trebaju brinuti ako ih dijete ne sluša, nego zato što ih dijete gleda.
