Skupina znanstvenika vremenski je odredila jednu od najvećih solarnih oluja koja je pogodila Zemlju u 664. godini prije naše ere, a koja bi mogla biti pravovremeno upozorenje nakon što je ove godine polarna svjetlost bila viđena značajno južnije nego što je uobičajeno, a Sunce ulazi u period solarnog maksimuma.
Znanstvenici sa sveučilišta u Arizoni opisali su oluju koja je pogodila Zemlju solarnom radijacijom toliko intenzivnom da bi danas poremetila „električnu mrežu, satelite i komunikacijske mreže diljem svijeta”, piše agencija dpa.
Oluja 664. pr.n.e. bila je značajno intenzivnija od takozvanog Carringtonovog događaja 1859. godine, kad su Zemlju tijekom solarnog maksimuma pogodili koronalni izbačaji masa, što je primijetio amaterski britanski astronom po kojem je događaj dobio ime.
Polarna svjetlost tada je bila vidljiva u tropskom području, a ljudi su zbog nje na sjevernoj hemisferi mogli čitati i noću, piše dpa.
Međutim taj događaj je 'spržio' tehnologiju tadašnjeg razdoblja, prvenstveno telegrafe.
Danas bi se zbog njega morali prizemljiti svi letovi, a svjetske električne mreže i povezana infrastruktura morali bi preventivno biti isključeni.
To bi se uspjelo postići u najboljem scenariju, onom u kojem čovječanstvo uspješno predviđa kad će se dogoditi takva solarna oluja. Ulovljen na prepad, svijet bi bio u velikim problemima, čak i da oluja bude puno manjeg intenziteta nego ona iz prošle ere.
Sateliti bi se vjerojatno pretvorili u svemirski otpad, a električna mreža bila bi spržena, što ne bi samo zaustavilo svjetsku komunikaciju, nego i ključne aparate i postrojenja poput vodenih pumpi, tvornica, banaka, hladnjaka i ostalog.
Takav bi događaj imao „kataklizmičan utjecaj na komunikacijsku tehnologiju”, smatra Irina Panyushkina sa sveučilišta u Arizoni, dio tima koji je radio na otkrivanju oluje iz 664.
Da se takve potencijalno katastrofalne solarne oluje mogu dogoditi otkrila je 2012. japanska znanstvenica Fusa Miyake.
Oluja 664. pr.n.e. jedna je od takozvanih šest Miyake događaja koji su pogodili Zemlju, oluja koje su vjerojatno bile intenzivnije od one 1859. godine.
Za lociranje događaja Panyushkina i kolege istraživali su ostatke drevnih stabla i uzoraka drva. Istraživanje su financirali NASA, Europska unija i mađarska vlada, a pronalasci su objavljeni u časopisu Communications Earth & Environment.
