NASA je pratila takozvane ultraluminozne izvore X-zraka (ULX), objekte koji mogu biti 10 milijuna puta svjetliji od Sunca, kako bi znanost bolje razmijela način na koji oni funkcioniraju. Riječ je o svemirskim objektima koji su nemogući u teoriji, jer probijaju takozvanu Eddingtonovu granicu, odnosno pravilo astrofizike, koje nalaže da objekt može biti samo toliko svijetao, prije nego što se raspadne.
Ipak, nova studija kategorički potvrđuje da je objekt M82 X-2, odnosno ULX udaljen 12 milijuna svjetlosnih godina od Zemlje, jednako sjajan kao što su prethodna njegova promatranja sugerirala.
Eddingtonova granica
Princip iza pravila Arthura Eddingtona je jednostavan. Svjetlina na toj ljestvici dolazi samo od materijala, poput zvjezdane prašine ostataka planeta koji se raspadaju, koji pada prema unutra prema masivnom objektu, poput crne rupe ili mrtve zvijezde. Dok ga vuče intenzivna gravitacija objekta, materijal se zagrijava i zrači svjetlost. Što više materije padne prema objektu, to je on svjetliji.
No, postoji i "kvaka". U određenoj točki, toliko se materije uvlači da bi zračenje koje emitira trebalo biti u stanju nadvladati moć gravitacije masivnog objekta. To znači da bi je u jednom trenutku zračenje iz materije trebalo odgurnuti i materija bi trebala prestati padati prema masivnom objektu. Problem je u tome što ako materija ne pada prema masivnom objektu, onda ne bi trebala zračiti svjetlost, što znači da objekt ne bi trebao biti toliko svijetao. I tako je nastala spomenuta Eddingtonova granica.
Odbacivanje teorije stošca
Zbog Eddingtonove granice, znanstvenici su se zapitali je li svjetlina ULX-a doista uzrokovana ogromnim količinama materijala koji su upali u njega. Jedna teorija, primjerice, kaže da su jaki kozmički vjetrovi sav materijal koncentrirali u stožac. U toj teoriji, stožac bi bio usmjeren prema Zemlji, što bi stvorilo snop svjetlosti koji bi nam izgledao puno svjetlije nego da je materijal ravnomjerno raspršen oko ULX-a.
Nova studija koja se bavi objektom M82 X-2, ULX-om uzrokovanim pulsirajućom neutronskom zvijezdom (supergusti objekt koji zaostaje kada zvijezda ostane bez energije i umre) u galaksiji Messier 82, odbacila je međutim spomenutu teoriju stošca.
Još bizarnije objašnjenje
Ta je studija objavljena u časopisu The Astrophysical Journal u travnju, i otkrila je da je M82 X-2 povukao oko 9 trilijradi tona materijala godišnje sa susjedne zvijezde, ili oko 1,5 puta više od mase Zemlje, priopćila je NASA. To znači da je svjetlina tog ULX-a uzrokovana količinama materijala koje probijaju navedene granice.
Stoga je još bizarnije objašnjenje postalo vodeća teorija za objašnjenje ULX-ova. U toj teoriji, superjaka magnetska polja izlaze iz neutronske zvijezde i toliko su jaka da gnječe atome materije koja pada u zvijezdu, pretvarajući oblik tih atoma iz sfere u izduženu vrpcu, piše u priopćenju NASA-e. U tom slučaju, zračenju koje dolazi iz tih zgnječenih atoma bilo bi teže odgurnuti materiju od masivnog objekta, objašnjavajući zašto toliko materije može pasti u zvijezdu, a da se ne raspadne.
Jedan "mali" problem za kraj
Postoji i problem, a taj problem je da navedenu teoriju nikada nećemo moći testirati na Zemlji, jer ta bi teoretska magnetska polja morala biti toliko jaka da ih nijedan magnet na Zemlji ne bi mogao reproducirati.
To je ljepota astronomije. Promatrajući nebo, proširujemo svoju sposobnost da istražimo kako svemir funkcionira. S druge strane, ne možemo stvarno postaviti eksperimente kako bismo dobili brze odgovore. Moramo čekati da nam svemir pokaže svoje tajne, kaže Matteo Bachetti, autor studije i astrofizičar koji radi u opseervatoriju Talijanskog nacionalnog instituta za astrofiziku u Cagliariju.
Izvor: Business Insider
Vezane vijesti
Ne propustite ni ovo
