Fizičar Freeman Dyson predložio je 1960. godine koncept "Dysonovih sfera" - kolosalnih struktura koje napravljenih oko zvijezda. Dysonov temeljni rad, "Potraga za umjetnim zvjezdanim izvorima infracrvenog zračenja", predstavio je ovu ideju i mogućnost njihovog otkrivanja kroz emisije "otpadne topline" u srednjim infracrvenim valnim duljinama.
Do danas se infracrveni potpisi smatraju održivim tehnopotpisom u SETI-iju, naglašavajući trajnu važnost Dysonove vizije.
Dosad bez rezultata u potrazi
Napori da se lociraju Dysonove sfere na temelju potpisa otpadne topline do sada nisu dali rezultate, što je potaknulo pozive na rafinirani pristup. Profesor astrofizike Jason T. Wright iz PSTI-ja (Penn State Extraterrestrial Intelligence Center) i Centra za egzoplanetee i nastanjive svjetove, zalaže se za pomak prema traženju znakova aktivnosti, a ne samo toplinskih potpisa u SETI istraživanju.
Ključ Wrightove studije je Landsbergova granica, koncept u termodinamici koji predstavlja teoretsku granicu učinkovitosti prikupljanja sunčevog zračenja. Wright tvrdi da bi tehnološki napredan život mogao rasti i iskoristiti veće količine te energije, no da ta sposobnost ima i apsolutnu granicu - ukupnu energiju koju zvijezda oslobađa (vidljiva svjetlost, infracrvena, ultraljubičasta itd.).
Nova strategija
Wright naglašava potrebu za drugačijom strategijom. Ako to nije vrsta zvijezde oko koje obično kruži materijal, onda možemo bolje pogledati da vidimo izgleda li materijal kao prašina ili nešto drugo, predložio je Wright. Taj novi smjer potrage nadilazi tradicionalna pretraživanja temeljena na toplini.
Međutim, izazov leži u nedostatku jedinstvene teorije o pojavi otpadne topline zbog nepoznatih materijala u Dysonovoj sferi. Wright priznaje too ograničenje. Ne postoji temeljna teorija o tome kako bi otpadna toplina izgledala, kaže.
Wright istražuje svrhu Dysonovih struktura i kako one određuju svojstva materijala. Dyson je i sam priznao da je hvatanje energije zvijezde samo jedna potencijalna motivacija, jer te bi strukture mogle poslužiti i kao zvjezdani motori ili kolosalna superračunala.
Manje, ne veće Dysonove sfere
Wright se bavi inženjerskim preprekama takvih projekata, predlažući pristup postupne izgradnje kako bi se proširio nastanjivi prostor oko zvijezde.
Primjenjujući termodinamiku zračenja, Wright zaključuje da bi manje, toplije Dysonove sfere bile optimalnije i isplativije za izgraditi. On poziva na razmatranje viših temperatura Dysonovih sfera. Mogli bismo proširiti naše parametre pretraživanja na temperature znatno iznad 300 K (malo toplije od Zemlje), jer je ekstrakcija zvjezdane svjetlosti učinkovitija bliže zvijezdi, gdje su stvari toplije, ističe Wright.
Na popisu je 20 kandidata
Wrightovo bi istraživanje moglo oblikovati buduća pretraživanja, a jedno takvo značajno istraživanje vodi doktorant astrofizike Mathias Suazo s Sveučilišta Upsalla i njegovi kolege s Projekta Hephaistos. Oni su iskoristili podatke iz ESA-inog opservatorija Gaia, 2MASS i NASA-inog WISE kako bi identificirali potencijalne kandidate. Popis je sužen na 20 održivih opcija, koje čekaju na ispitivanje teleskopa sljedeće generacije.
Iako se nisu pojavili konačni dokazi o megastrukturama, mogućnost d su one stvarne i dalje postoji. Dysonovim riječima, njegovo pravilo je da ne postoji ništa tako veliko, ni toliko ludo, da se jedno od milijun tehnoloških društava ne osjeća ponukanim učiniti, pod uvjetom da je to fizički moguće.
Sttoga možda doista jednom i otkrijemo te ambiciozne kozmičke inženjerske pothvate u našoj galaksiji.
Izvor: Universe Today
