Svako malo različite tvrtke diljem svijeta rade mjerenje brzine širokopojasnog interneta. I ta su mjerenja najbolji pokazatelji koliko pojedine zemlje i operateri ulažu u razvoj i pokrivenost širokopojasnim internetom.

Iako se u Hrvatskoj često može čuti obećanja političara kako će do nekog datuma svi građani imati pristup širokopojasnom internetu, posljednja mjerenja pokazuju kako nam brzine protoka informacija na tom internetu baš i nisu za pohvaliti se.

Među 189 zemalja koje su obuhvaćene istraživanjem, a koje je pripremio britanski portal Cable.co.uk , Hrvatska se smjestila na 40. mjestu. Globalno gledano, ne tako loš rezultat. No, kad tu brzinu prevedemo u nešto konkretno, stvari se mijenjaju.

Tako je na vrhu liste zemalja s najbržim širokopojasnim internetom Singapur, a slijede ga Švedska i Tajvan.

Za skinuti film u visokoj kvaliteti u Singapuru je potrebno nešto više od 18 minuta. Isti film u susjednoj Sloveniji (koja se nalazi na 25.mjestu) skidati će se 55 minuta, a u Hrvatskoj čak sat i 21 minutu.

Od susjeda su se iza nas smjestili Srbija (koja je odmah iza Hrvatske), Italija (na 46. mjestu), BiH (na 61. mjestu) te Crna Gora (na 71. mjestu).

Za usporedbu, najgoru brzinu širokopojasnog interneta imaju u Jemenu gdje im za skidanje onog istog filma treba više od dva sata.

Hoće li se u budućnosti nešto promijeniti tek trebamo vidjeti. Naime, gotovo sve vlade u posljednjih 15 godina spominjale su izgradnju mreže širokopojasnog interneta u Hrvatskoj kao jedan od svojih prioriteta. No tek je 2015. donesena strategija kojom je država postala nositelj izgradnje mreže za širokopojasni internet, a koja se uvelike oslanjala na europske fondove kao izvor financiranja za tu izgradnju. U lipnju 2017. Europska komisija odobrila je Hrvatskoj 101,4 milijuna eura za izgradnju širokopojasne mreže nove generacije, koja bi trebala osigurati brzi internet i u ruralnim područjima.

Naime, pokrivenost širokopojasnim internetom u Hrvatskoj veoma je nejednaka. Tako prema podacima HAKOM-a, najviše priključaka na širokopojasni internet (a onda i najbrži internet) imaj građani Zagreba, a slijede ih stanovnici Primorsko-goranske i Istarske županije.

Situaciju bi mogao poboljšati i europski plan WiFi4EU kojim se želi do 2020. u središtu javnog života svakog sela i grada u Europi osigurati besplatan pristup bežičnom internetu.

Dok se to ne ostvari, možemo samo biti strpljivi i tješiti se kako nam ipak nije tako loše, kao recimo, građanima Jemena.