Krajem prošlog mjeseca u Zagrebu je predstavljeno deset hrvatskih studenata koji su u sklopu projekta Seeds for the Future proveli dva tjedna na praksi u Huaweijevoj središnjici u kineskom gradu Shenzhenu. Prepuni impresija s dalekog istoka, studenti su se nedavno vratili u Lijepu Našu, a o iskustvu iz Kine, kao i znanjima koje su stekli na putovanju, razgovarali smo sa studentom Markom Njirjakom.
Marko je trenutačno student pete godine diplomskog sveučilišnog studija računarstva na Tehničkom fakultetu u Rijeci, na kojem je završio i preddiplomski studij. Programiranje mu je i struka i hobi, a za sebe kaže da je, što je vrlo važno, u životu pronašao nešto u čemu uživa i što voli raditi tako da osjeća da mu je studiranje zabava, a ne obaveza.
Zaista dobar osjećaj!
Kako ste čuli za Huaweijev program i zašto ste se prijavili? Kakva je bila procedura prilikom izbora studenata?
Tehnički fakultet je na svoj web postavio obavijest sa svim potrebnim informacijama. Nažalost, određeni broj takvih obavijesti ipak prođe nezamijećeno. U mojem slučaju je bilo upravo tako i vjerojatno se ne bih prijavio da voditelj studija računarstva, Sandi Ljubić, nije poslao e-mail u kojem je skrenuo pažnju na Huaweijev program.
Najtočniji odgovor na pitanje zašto sam se prijavio jest – zbog cjelokupnog programa. Zaista ne mogu izdvojiti određeni aspekt koji me posebno privukao, sve mi je bilo super. Huawei nam je odlučio pokazati kulturne znamenitosti kao što su Kineski zid i trg Tiananmen, vodili su nas svaki dan po različitim restoranima kako bismo isprobali što različitija jela, omogućili su nam rad u 4G i 5G laboratoriju u sjedištu tvrtke u Shenzhenu, educirali nas organizirajući predavanja na Huaweijevom sveučilištu i još mnoge druge stvari. Također, organizatori su bili otvoreni za razne nove ideje i modifikacije planova. Zaista su se svi trudili da nam bude lijepo.
Ne znam je li na svim fakultetima bio identičan proces, no na Tehničkom fakultetu je jedino bilo potrebno napisati motivacijsko pismo. Prosjek ocjena je voditelj studija sam pribavio. Nakon par tjedana, primio sam e-mail u kojem me Središnji državni ured za razvoj digitalnog društva obavještava da sam jedan od 10 izabranih studenata. Zaista dobar osjećaj!
Što ste sve vidjeli i naučili u Huaweiju? Koliko će vam to iskustvo značiti u budućnosti?
Predavanja u Shenzhenu započela su uvodnim satom čiji je cilj bio upoznati studente s tvrtkom. Huawei je relativno mlada kompanija, postoje svega 32 godine. Njihov poslovni model okrenut je prema zaposlenicima i klijentima. Iznimno je bitno da klijent bude zadovoljan. U poslovnim prostorima se često mogu pročitati poruke koje naglašavaju važnost klijenata u cjelokupnom poslovanju. Zaposlenici su ujedno i dioničari tvrtke, što znači da se svaki ekonomski rast kompanije direktno prelije i u njihove džepove.
U znanje vrijedi ulagati
Nakon uvodnog sata, sljedeća dva dana bila su rezervirana za rad u laboratoriju. Laboratorij se nalazi u zgradi znanstvenog istraživanja i razvoja te tamo radi oko 8000 ljudi. Zaista je bio izazov uhvatiti prazan lift i stići do laboratorija na vrijeme. Naučili smo principe funkcioniranja 4G i 5G mreža te smo morali spojiti i postaviti 4G i 5G baznu stanicu. Nakon završetka posla, zamolili smo predavača da nam izmijeni postavke ili iskopča žice pa smo se dalje zabavljali otklanjanjem pogrešaka.
Poslije praktičnog rada, nekoliko dana je bilo rezervirano za predavanja na Huaweijevom sveučilištu koje se također nalazi u sklopu kampusa u Shenzhenu. Predavanja su bila ispresijecana raspravama i studentskim prezentacijama tehnoloških ideja pa je bilo sve samo ne dosadno. Valja naglasiti da su se redovito radile pauze, a ispred učionice nas je uvijek čekalo svježe voće, čaj, kava i ostale sitnice.
U znanje uvijek vrijedi ulagati. To je vjerojatno jedina stvar kojoj vrijednost nikada ne pada. Posebna je prilika kada informacije upijate od svjetskih predvodnika u telekomunikacijskim rješenjima.
Nalazite se, praktički, u središtu zbivanja, razvoja i istraživanja te vam znanje prenose ljudi koji su direktno uključeni u razvoj novih tehnologija. Neprocjenjivo iskustvo koje će nam zasigurno oplemeniti životopise.
Što vas se najviše dojmilo tijekom vašeg boravka u Kini i Huaweiju?
Ne mogu izdvojiti jednu specifičnu stvar. Uspoređujete li države Europe, relativno su slične. Svaka država, dakako, ima svoje specifičnosti, ali generalno su države Europe kulturno dosta bliske. Kina je jedna potpuno drugačija kultura. Zato ovo iskustvo i jest posebno. Kinezi vole jesti vrlo ljutu hranu, koriste velik broj električnih bicikala i automobila, ogromne prometne gužve su sasvim normalna stvar, spavanjem na poslu se pokazuje koliko se naporno radilo, nadzorne kamere su posvuda.
Jezičnu barijeru ne moram ni spominjati. Koliko je nama kineski jezik čudan, toliko je njima hrvatski. Zaista je svaka i najmanja sitnica na nas ostavila poseban dojam. Izdvojiti jednu stvar bilo bi nemoguće.
Bez gotovine
Kako ste doživjeli Kinu, kakve su najveće razlike između Hrvatske i Kine?
Kao što sam već spomenuo, Kina je potpuno drugačija kultura. Primjerice, u Hrvatskoj bi spavanje na radnom mjestu vjerojatno rezultiralo otkazom, no u Kini je sasvim normalno poslije ručka odspavati u uredu. Dapače, Huaweijevo osoblje nas je uputilo da u vrijeme ručka pripazimo na buku u laboratoriju s obzirom na to da mnogi zaposlenici spavaju. No, Kinezi ipak rade dulje.
Normalno je provesti cijeli dan na poslu. Očekuje se potpuna posvećenost kompaniji, ali se to i adekvatno honorira. Ne postoje neplaćeni prekovremeni sati ili rad bez plaće. Druga velika razlika je hrana. Odete li u Španjolsku, Francusku ili neku drugu zemlju Europe, vjerojatno će vam odgovarati sve što bude na meniju.
Kako je kineska kuhinja uvelike drugačija od europske, u Kini to vjerojatno ne bi bio slučaj. Cijeli koncept hranjenja zasniva se na rotirajućoj staklenoj površini na sredini stola. Sva jela se stavljaju na navedenu površinu te zapravo svatko može isprobati više jela tijekom jednog obroka. Jede se štapićima, što je isprva teško, no nakon malo prakse postane zabavno. Kineska hrana je vrlo ljuta. Umjetnost je pronaći jelo koje ne žari nepce.
Gužve na kineskim cestama su pozamašne. Često se zna dogoditi da je svih šest traka, koje prometuju u istom smjeru, zakrčeno. Oduzimanje prednosti, prestrojavanje u zadnji trenutak, zaobilaženje pješaka na pješačkom prijelazu, sve su to stvari kojima smo svjedočili i koje se smatraju normalnima.
Za kraj, izdvojio bih jednu zanimljivost. Naime, prilikom povratka u Hrvatsku, na pekinškom aerodromu smo htjeli kupiti vodu, no zaključili smo da se na dotičnim automatima može platiti isključivo mobilnom aplikacijom. Kako navedenu aplikaciju nismo imali, morali smo zamoliti Kineze da nam kupe vodu, za što smo im mi dali papirnate novce. Razvoj tehnologije doveo je do toga da se papirnati novac sve manje koristi u Kini, a novčano poslovanje se digitalizira.
Kakve su vaše ambicije nakon završetka fakulteta, gdje se vidite u budućnost i razmišljate li i vi o odlasku u inozemstvo?
S obzirom na to da sam trenutačno na zadnjoj godini diplomskog studija, ovo pitanje me sve više okupira. Teško je prognozirati što budućnost nosi. Živjeti u Rijeci je prekrasno, ali i inozemstvo ima svoje čari. IT sektor je zaista lijepo mjesto za rad. Rade se zanimljive stvari, dosta se nauči, a plaće su sasvim pristojne. Unazad godinu dana, dobio sam nekoliko ponuda za posao, no sve sam ih stavio na čekanje s obzirom na to da mi akademske obaveze ne ostavljaju previše slobodnog vremena za rad.
Mislim da se u IT sektoru zaista ne može pogriješiti. Posao se može pronaći u inozemstvu, ali i u Hrvatskoj. Sve se svodi na osobne ambicije i težnje pojedinca. Nekome je cilj raditi u velikoj kompaniji kao što je Huawei, netko drugi bi radije pokrenuo vlastitu tvrtku u kojoj će biti jedini zaposlenik.
Osobno sam sve opcije ostavio otvorenima, a u tjednima koji dolaze ćemo vidjeti koja opcija bi me u budućnosti mogla najviše ispunjavati. Da sumiram, nisam još siguran gdje ću i što ću, ali ljepše mjesto za rad od riječkog zaljeva zaista je teško pronaći.
