U komentaru za The Convesation, britanski znanstvenik sa sveučilišta Cambridge, Mark Toshner pokušao je pojasniti zašto se ne bi trebali bojati strelovito brzog razvoja i odobrenja cjepiva protiv COVID-19v bolesti.
Stalno čujem da ljudi govore o sedam do deset godina potrebnih da se napravi cjepivo i koliko je opasno ubrzati taj proces. Stalno se pojavljuje riječ "prenaglo" i to običnog čovjeka čini nervoznim oko sigurnosti cjepiva, piše Toshner.
Stoga je odlučio objasniti što on, kao liječnik koji radi na kliničkim testiranjima, radi većinu od tih deset godina potrebnih da se neko cjepivo pojavi na tržištu te odmah ukratko otkriva - ne baš puno toga.
Nisam lijen. Podnosim zahtjeve, oni se odbijaju, opet ih šaljem, čekam recenzije, pošaljem ih negdje drugdje, ponekad i u začaranom krugu koji ne vodi nigdje. Kad mi se i posreći da se testiranja financiraju, provedem mjesece predajući zahtjeve etičkim odborima. Čekam regulatore, nosim se s promjenom osoblja u farmaceutskoj kompaniji te promjenom fokusa koji više nije na mojim testiranjima te s vremenom, ako sam doista te sreće, provedem vrijeme pripremajuće ta testiranja: pronalazim mjesta, mjesta za obuku, paničarim jer je novačenje presporo, pronalazim nova mjesta. Tad obično naletim na još regulatornih problema i konačno, ako moja velika posuda prepuna sreće već nije potrošena, možda završim s upotrebljivom terapijom. Ili pak ne, pojašnjava Toshner.
Nadalje kaže da se nakon svega navedenog može pojaviti problem profitabilnosti i drugih vezanih problema, koje dovode do zastoja projekta. U godine potrebne za predklinička testiranja (ona prije ljudskih), nije ni htio ulaziti ili ih detaljno obrazlagati.
No, obzirom na sve navedeno, poanta njegovog komentara postaje evidentna.
Stoga, kad netko idući put izrazi zabrinutost nevjerojatnom brzinom kojom se događaju testiranja cjepiva, naglasite mu da deset godina nije dobra stvar, to je jako loše. Nije potrebno deset godina zbog sigurnosti, već je to deset godina teški borbi s indiferentnošću, komercijalnim imperativima, srećom i crvenom vrpcom, ističe Toshner.
To su sve prepreke koje su se sad pokazale "laganima" za prijeći, kaže.
Pomalo cinično dodaje što je za to "samo" potrebno imati neograničenu količinu novca, pametne i izrazito motivirane ljude, infrastrukturu kliničkih testiranja čitavog svijeta te gotovo neograničen izvor altruističnih, krasnih volontera za testiranje te nešto razumnih regulatora.
Sa svim tim i satom globalne pandemije koji otkucava i zbog koje ljudi umiru svake sekunde, ispostavlja se da možemo napraviti čudesne stvari. Klinička testiranja cjepiva nisu bila ništa manje od čuda. Revolucija u načinu provođenja testiranja, što kad malo bolje razmislite ne treba previše čuditi obzirom na našu sposobnost za inovacije kad je to doista najpotrebnije, ističe Toshner.
Piše kako sigurnost cjepiva koja trenutno čekaju odobrenja i završetak kliničkih testiranja nisu sigurnosno kompromitirana brzinom procesa te da su prošla sve potrebne faze koje cjepiva inače prolaze.
Stotine tisuća najboljih među nama su volontirale i primile eksperimentalno cjepivo. Svijet je to toliko izbliza promatrao, da kad se samo jedna osoba razboljela (referenca na prve izvještaja o cjepivu AstraZeneca/Oxford, op.a.), svi smo o tome raspravljali, piše Toshner.
Činjenica jest da dosad od cjepiva protiv COVID-19 koja se nalaze u fazi kliničkih testiranja nitko nije umro, što napominje i Toshner te dodaje da je dosad bilo svega nekoliko potencijalno ozbiljnih reakcija na cjepivo.
To je trijumf medicinske znanosti, poručuje na kraju.
Izvor: The Conversation
