Psiholozi Shiri Lev-Ari i Ryan McKays sa Sveučilišta u Londonu pronašli su karakteristiku riječi koje ljudi koriste za psovanje koja je dosljedna u različitim jezicima i mogla bi predstavljati univerzalni fonetski obrazac za psovke. Svoja su otkrića prezentirali u studiji koja je objavljena u časopisu Psychonomic Bulletin & Review.
Psovkama diljem svijeta obično nedostaju aproksimanti. Aproksimanti su suglasnici koji su bliski samoglasnicima. U njihovoj se artikulaciji glasovni trakt sužava, ali zrak još uvijek može strujati bez čujne turbulencije. Aproksimanti su otvoreniji od frikativa, a zatvoreniji od samoglasnika, a dijele se na centralne, lateralne (bočne) i koartikulirane.
Manje je vjerojatno da će suglasnici u riječima koje sadrže aproksimante nadglasati svoje susjedne samoglasnike, stvarajući mekši zvuk kada se izgovore od onih koji koriste eksplozivne glasove kao što su p, t i k, zbog kojih neke riječi zvuče "tupo".
Univerzalni nedostatak psovki
Gotovo univerzalni nedostatak aproksimanata u psovkama pomaže da one zvuče oštro, bez obzira na jezik. Rezultati istraživanja sugeriraju da su psovke možda isklesane zajedničkom predrasudom u ljudskom mozgu. Zvučni simbolizam je ideja da neka fonetika pokreće univerzalni kognitivni odgovor, koji pomaže da percepcija određenih zvukova bude dosljedna u različitim jezicima.
Studije su, primjerice, pokazale da svi govornici u više od 20 različitih jezika besmislenu riječ bouba povezuju s okruglim oblikom, a kiki s oštrim. Ta otkrića sugeriraju da bi neki suglasnici mogli zvučati draže ljudskim ušima od drugih, a to bi se onda sukladno moglo odnositi i na psovke.
Eksperimenti
Kako bi testirali tu ideju, znanstvenici su zamolili 20 tečnih govornika pet različitih jezika da navedu što više psovki. Nakon što su uklonili ponavljanja, varijacije i rasne uvrede, istraživači su se odlučili za 34 psovke i fraze na hebrejskom, 14 na hindskom, 14 na mađarskom, 17 na korejskom i 26 na ruskom.
Analizirajući zvukove tih riječi, istraživači nisu pronašli nikakve naznake da psovke sadrže više praskavih suglasnika nego inače. Ipak, primijetili su jasan nedostatak aproksimanata u psovkama.
Lev-Ari i McKays proveli su dva eksperimenta kako bi vidjeli kako se ti zvukovi percipiraju.
Prvo je istraživanje testiralo je li 215 sudionika, koji su govorili šest različitih jezika mogli pogoditi da li je pseudopsovka uvredljiva na temelju toga kako zvuči. U konačnici, manje je vjerojatno da će se one riječi koje su sadržavale aproksimante smatrati psovkama od onih u kojima aproksimanata nije bilo.
Isto tako, čini se da francuski jezik ima relativno više psovki s aproksimantima nego drugi jezici, ali čak i među govornicima francuskog, istraživači su otkrili da su riječi bez aproksimanta i dalje odabrane kao psovke u 63 posto slučajeva.
U drugom istraživanju testirao se učinak aproksimanata na eufemističke psovke poput prokletstvo. Sastavljajući popis od 24 takve eufemističke psovke, koje su zapravo izmijenjene verzije psovki, istraživači su pronašli više dokaza da glasovi l, r, w i y izražavaju suzdržanost.
Temeljna kognitivna predispozicija
Lev-Ari i McKays opisuju aproksimacije kao verbalne ekvivalente šarki s komprimiranim zrakom na vratima. Čak i ako bacite svoje riječi u ljutnji, zvuk aproksimacije može prigušiti njihov percipirani učinak. No ta ideja počiva na vjerojatnosti, a ne determinizmu.
Naši rezultati ukazuju na temeljnu kognitivnu predispoziciju, predispoziciju koja će djelovati u skladu s povijesnom slučajnošću da oblikuje evoluciju psovki. Baš kao što se veza između nazalnih zvukova i riječi za 'nos' ne očituje u svakom jeziku, ili čak u većini jezika, ne bismo trebali očekivati da će se obrazac koji smo identificirali manifestirati u svakom jeziku, pa čak i u jezicima koji odražavaju obrazac vjerojatno će imati psovke s aproksimantima, iako manje nego što bi predvidio njihov zvučni sustav, pojašnjavaju Lev-Ari i McKay.
Zvučna simbolika mogla bi biti raširenija u našim jezicima nego što su mnogi pretpostavljali, ako su autori novih istraživanja u pravu. Ona onda nadilazi veličinu ili oblik predmeta, a zvukovi mogu promijeniti način na koji slušatelji percipiraju stav, emocije ili uzbuđenje govornika.
Lingvisti desetljećima raspravljaju o tome je li ljudski jezik stečen kulturom ili je obilježje biologije našeg mozga, no odgovor bi mogao biti kompliciraniji od pitanja. Potrebno je više dokaza za univerzalnu prirodu zvučnog simbolizma, ali barem na praktičnoj razini, autori kažu da bi se njihova otkrića mogla koristiti za ublažavanje napetih društvenih situacija.
Izvor: Scieence Alert
