Zamislimo sljedeći scenarij: prije sto milijuna godina napredna civilizacija otkriva čudne znakove života na plavo-zelenom planetu ne toliko udaljenom od njihov planeta unutar naše galaksije Mliječne staze. Oni šalju signale, no nitko s plavo-zelenog planeta ne odgovara. Znatiželjni galaktički istraživači tad isprobavaju nešto drugo i šalju robotsku sondu na mali i tihi svemirski kamenčić koji se nalazi u orbiti tog plavo-zelenog planeta bogatog znakovima života. Namjera, držati razvoj događaja na oku...
Da se ovakva priča odigrala nekad tijekom 4,5 milijardi godina Zemljine povijesti, možda bi se mogli pronaći arheološki podaci. Tako barem predlaže nova teorija, odnosno novi je prijedlog da Zemljine takozvane "suorbitaše" provjerimo na tragove napredne izvanzemaljske tehnologije.
Suorbitaši su svemirska tijela koja se nalaze u orbiti oko Sunca na otprilike istoj udaljenosti kao i sama Zemlja.
Ti objekti rotiraju se oko Sunca istom brzinom kao i Zemlja i nalaze se vrlo blizu, pojašnjava James Benford, fizičar i neovisni znanstvenik u programu SETI, kojem je na pamet palo da su izvanzemaljci možda postavili "bubicu" na suorbitaše kako bi prisluškivali što se događa na Zemlji. Ako je u pravu, ti bi svemirski objekti mogli biti način na koji bismo mogli otkriti izvanzemaljske aktivnosti koje su se događale davno prije pojave čovjeka na Zemlji, odnosno prije negoli je čovjek evoluirao.
Zašto ne, ako ne košta previše...
U samom SETI-ju svjesni su toga da govore o nečem kranje teoretskom i da je možda samo riječ o pukim željama.
Očito je riječ o nečem vrlo malo izglednom, kaže Paul Davies, fizičar i astrobiolog sa Sveučilišta Arizona, koji ne surađuje s ranije spomenutim Benfordom.
Ipak, ako trošak da se to provjeri nije velik, zašto ne pokušati, Čak i da ne nađemo E.T.-ja, možda ćemo pronaći nešto drugo interesantno, kaže.
O suorbitašima se vrlo malo zna. Prvi je otkriven 1997. godine, a većina prestalih petnaestak Zemljinih suborbitaša pronađena je tek nakon 2010. godine. Oni lebde iznad Zemlje u vrlo čudnim orbitama oko Sunca, neke od kojih podsjećaju na primjerice potkovu potkovu.
Što znamo o suorbitašima?
Najbliži Zemljin suorbitaš udaljen je od nas 38 puta više nego što je Mjesec udaljen od Zemlje i u stabilnoj je orbiti oko Sunca i izgleda da bi tako moglo ostati još stoljećima, kažu podaci iz NASA-e. To su upravo idealni uvjeti za to da neka izvanzemaljska napredna civilizacija prisluškuje Zemlju, smatra Benford.
Zamlji je najbliža zvijezda Alfa Centauri i nalazi se na udaljenosti od 4,37 svjetlosnih godina. Svakih pola milijuna godina zvijezda dođe na udaljenost unutar svjetlosne godine od Zemlje, što znači da su tijekom Zemljine duge povijesti u blizini bile na stotine ili tisuće zvijezda s njihovim pripadajućim planetima na kojima su možda živjele napredne civilizacije, smatra Benford.
ŠBB-KBB (Što bi bilo, kad bi bilo)
Jednom davno, uzevši u obzir sve navedeno, izvanzemaljska civilizacija mogla se naći dovoljno blizu da pokuša ostvariti kontakt, ali možda nisu pronašli ništa zanimljivije od bakterija ili dinosaura, ovisno o periodu Zemljine povijesti.
Iako se Mjesec čini kao logičniji kandidat za postavljanje sonde za prisluškivanje, svaka njegova točka nađe se u potpunom mraku i bez sunčeve energije puna dva tjedna. Stoga bi sonda morala imati dobre baterije u koje bi pohranila dovoljno energije za te produžene cikluse tame kako bi mogla i dalje prikupljati podatke pod takvim uvjetima.
Benford predlaže promatranje Zemljinih suorbitaša zemaljskim optičkim teleskopima i zemaljskim radarima, što bi potencijalno moglo značiti da ako se na jednom od njih i nalazi izvanzemaljska sonda i ako netko tko ju je poslao osluškuje i dalje, može napokon i otkriti da na plavo-zelenoj "pikuli" postoji i inteligencija.
Izvor: Live Science
