Revolucionarni moždani usadak omogućio je paraliziranom muškarcu iz SAD-a da pomiče i osjeti ruku druge osobe kao da je njegova vlastita.
Stvorili smo povezivanje uma i tijela između dviju različitih osoba, kaže za New Scientist Chad Bouton iz Feinstein Instituta za medicinska istraživanja u saveznoj državi New York i jedan od autora studije vezane za navedeni moždani implantat, objavljene na preprint serveru medRxiv. Riječ je o postignuću koje otvara nove mogućnosti za rehabilitaciju, pa čak i za udaljeno dijeljenje iskustava.
Znanstveni tim surađivao je s Keithom Thomasom, muškarcem u četrdesetima paraliziranim od prsnog koša naniže nakon nesreće pri ronjenju u srpnju 2020. godine. Thomas je izgubio sav osjet i pokretljivost u rukama. U prethodnoj studiji iz 2023. godine, znanstvenici su mu implantirali pet skupina sitnih elektroda u dijelove mozga koji kontroliraju njegovu desnu ruku. Signali s tih elektroda dekodirani su pomoću AI modela i bežično poslani na elektrode na podlaktici, stimulirajući mišiće da pomiču ruku. Senzori sile na njegovoj ruci vraćali su osjećaj dodira natrag u moždane implantate. Kao rezultat, Thomas je ponovno mogao podizati i osjetiti objekte.
Znanstvenici su potom prilagodili sustav kako bi Thomas mogao kontrolirati ruku druge osobe. U jednom testu, žena bez invaliditeta nosila je elektrode na podlaktici i senzore sile na palcu i kažiprstu. Dok ona nije pokušavala pomaknuti ruku, Thomas je zamišljao pokret svoje ruke, što mu je omogućilo otvaranje i zatvaranje njezine ruke. Također je mogao osjetiti, u vlastitoj ruci, njezine prste kako stisnu predmete. Zatvorenih očiju razlikovao je baseball loptu, mekanu spužvastu lopticu i tvrđu lopticu.
Definitivno je čudno. S vremenom se navikneš, rekao Thomas za New Scientist. Točnost osjeta je dosegnula razinu od 64 posto, iako Bouton napominje da se ona može poboljšati optimizacijom senzora.
Rehabilitacija kroz povezivanje i etička pitanja
Thomas je daljinskim osjetom tijekom testiranja pomogao i Kathy Denapoli, ženi s djelomičnom paralizom, da podigne i popije piće iz limenke. Zapravo je bilo prilično nevjerojatno, pomažeš nekome samo razmišljajući o tome, kaže Thomas.
Nakon nekoliko mjeseci treniranja, snaga stiska spomenute Denapoli gotovo se udvostručila, što naglašava koristi koje nadilaze standardne terapije.
Rob Tylor iz Inspire Foundationa (dobrotvorne organizacije sa sjedištem u Velikoj Britaniji posvećena poboljšanju kvalitete života osoba s ozljedama leđne moždine putem istraživanja i tehnološkog napretka) vidi potencijal u socijalnoj i rehabilitacijskoj primjeni navedenog moždanog usatka.
Mislim da je to korisna opcija. Može biti prilično zabavno raditi s drugim pacijentima, možda sličnih iskustava. To može značajno pridonijeti kvaliteti života osobe, rekao je za New Scientist.
Bouton napominje da treba razmotriti šira etička pitanja i nada se dobivanju medicinskog odobrenja u sljedećem desetljeću. Ovo bi mogao biti novi način povezivanja ljudi na potpuno drugoj razini, kaže on.
Šira zabrinutost oko korištenja takve tehnologije ipak ostaje. Je li dobro ili loše za društvo da ljudi mogu kontrolirati i osjetiti kroz druge osobe?, komentirao je za New Scientist Harith Akram sa Sveučilišnog koledža u Londonu.
