Stvarnost se čini čvrstom sve dok ne zastanete i ne zapitate se kako uopće znate da išta postoji. Upravo ta naočigled i nelogična sumnja uokviruje raspravu koja povezuje fiziku i filozofiju.
Američki fizičar Zeb Rocklin, izvanredni profesor fizike na Tehnološkom institutu Georgije, govoreći o teoriji da možda živimo u računalnoj simulaciji u članku za The Conversation, polazi od svakodnevne percepcije. Neke stvari možemo vidjeti izravno, poput vlastitih ruku. Druge zahtijevaju pomagala, primjerice ogledalo da bismo vidjeli svoje lice. Treće prihvaćamo posredno, jer su nam ih prenijeli roditelji, učitelji ili knjige. No, nijedan od tih izvora, naglašava Rocklin, nije potpuno pouzdan.
Nesavršenost znanja
Suvremena fizika oslanja se na osjetljive znanstvene instrumente i složenu matematiku, objašnjava Rocklin, ali ni oni nisu nepogrešivi. Mjerenja mogu zakazati, izračuni sadržavati pogreške, a ljudski vid može varati, što su dosad pokazale brojne optičke varke koje su zbunjivale promatrače diljem svijeta. Budući da svaki izvor informacija može povremeno dovesti u zabludu, filozofi se već tisućljećima pitaju je li ikakva sigurnost uopće moguća.
Takve dvojbe nisu nove. Rocklin podsjeća na kineskog filozofa Zhuangzija, koji se pitao sanja li čovjek o tome da je leptir ili leptir o tome da je čovjek. I Platon je razmatrao mogućnost da je sve što opažamo tek sjena dublje, stvarne zbilje. Suvremena kultura nastavlja tu nelagodu kroz priče o umjetnim svjetovima, uključujući veliku holivudsku franšizu Matrix.
Argument simulacije
Rocklin iznosi hipotezu simulacije koju je prije otprilike dvadeset godina predložio švedski filozof Nick Bostrom. Promatrajući brz razvoj videoigara, virtualne stvarnosti i umjetne inteligencije, Bostrom je zamislio budućnost u kojoj bi se ljudski umovi mogli realistički simulirati. Ako se simulirana osoba izvana ponaša jednako kao stvarna, tvrdio je Bostrom, tada bi joj iskustvo iznutra također bilo stvarno.
Ako se povijest Zemlje dogodila samo jednom, ali je buduća civilizacija pokrene u bilijunima vjernih simulacija, tada je svaki nasumično odabrani promatrač statistički vjerojatnije stanovnik simulacije, pod pretpostavkom da takve simulacije doista postoje, smatrao je Bostrom.
Računalna snaga potrebna za takve simulacije bila gotovo božanska
Rocklin međutim napominje da fizika poznaje granice, uključujući najmanje udaljenosti koje teorije mogu opisati i najveći dio svemira koji možemo opažati. Te granice nalikuju digitalnim ograničenjima, ali za njih postoje i druga, dostatna objašnjenja.
Rocklin ističe da je Bostromov argument logičke, a ne eksperimentalne naravi. Neki znanstvenici smatraju ga uvjerljivim, dok su drugi skeptični. Sam Rocklin poziva na oprez, upozoravajući da bi računalna snaga potrebna za simulacije o kojima je Bostrom govorio, bila gotovo božanska i da čovječanstvo možda nikada neće dosegnuti tu razinu.
