Aurore ili polarne svjetlosti, na Zemlji se obično pojavljuju blizu polova, a rezultat su interakcije solarnih čestica s molekulama plina visoko u atmosferi gdje je Zemljino magnetsko polje najjače. Slučajevi u kojima promatrači prijavljuju zvukove koje proizvode aurore, međutim, vrlo su rijetki i dosad ih je znanstvena zajednica odbacivala kao neutemeljene.

Ipak, finska studija iz 2016. godine tvrdila je da je napokon potvrđeno da polarna svjetla doista proizvode zvukove koje ljudsko uho može čuti. U snimci koju je napravio jedan od finskih znanstvenika, on tvrdi da je i uhvatio taj zvuk na visini 70 metara od površine tla.

No mehanizam iza tog zvuka i dalje ostaje misterij, jer se moraju ispuniti određeni uvjeti da bi ga se moglo čuti.

Fiona Amery, koja je na doktoratu iz povijesti i filozofije znanosti na Sveučilištu Cambridge, za The Conversation je iznijela detalje svojeg nedavnog istraživanja o povijesti svjedočanstava zvukova aurora koje nastoji razumjeti metode istraživanja tog skrovitog fenomena te procesa utvrđivanja jesu li ti prijavljeni zvukovi bili objektivne, iluzorne ili umišljene prirode.

Povijest zvukova polarne svjetlosti

U prvim desetljećima 20. stoljeća zvukovi aurora bili su predmetom poprilično živahnih rasprava, nakon višestrukih slučajeva iz naselja na sjevernim zemljopisnim širinama koja su prijavljivala da aurore prate čudni zvukovi.

Svjedoci su opisivali tiho i gotovo nečujno pucketanje, te zvukove zujanja ili fijukanja tijekom posebno aktivnih polarnih svjetala. Svjedočanstva su dolazila sa sjevera Europe (Norveška, Otočje Shetland) i Kanade, no znanstvena zajednica nije pridavala previše važnosti tim izvještajima, pogotovo zato što je malo koji znastvenik tvrdio da je i sam čuo te zvukove.

Kredibilitet tih zvukova iz navedenog vremena bio je usko povezan s visinskim mjerenjima polarnog svjetla. Smatralo se da samo ona svjetlost koja se spusti nisko u Zemljinu atmosferu može prenositi zvuk koji bi ljudsko uho moglo čuti.

Problem je bio u tome što se aurore početkom 20. stoljeća uobičajeno javljale na visini od 100 kilometara iznad površine tla te vrlo rijetko ispod 80 kilometara. To je sugeriralo da bi bilo nemoguće nekom razumljivom zvuku iz polarne svjetlosti da se prenese do površine Zemlje.

Ugledni fizičari i meteorolozi iz navedenog perioda odbacivali su izvješća o zvukovima polarne svjetlosti kao dio narodnog folklora ili zvukovne iluzije.

Ipak, vodeći znanstvenik koji je proučavao polarnu svjetlost u 20. stoljeću, Carl Størmer, objavio je svjedočanstva dvoje svojih asistenata koji su tvrdili da su i sami čuli zvukove aurora, što je na neki način doprinijelo legitimitetu velikog broja svjedočastava običnog puka.

Jedan od asistenata, Hans Jelstrup, opisao je zvukove kao "vrlo zanimljiv i slab zviždući zvuk, izrazito valovite naravi, koji se činio da točno slijedi vibracije aurore". Drugi asistent iskusio je zvuk nalik "gurućoj travi ili spreju".

Koliko god uvjerljiva ta svjedočanstva bila, ona i dalje nisu dala nikakav uvid u mehanizam po kojem operiraju ti zvukovi.

Jedina teorija

Prvi sugerirani odgovor na taj misterij došao je 1923. godine, a predložio ga je ugledni kanadski astronom Clarence Chant. On je tvrdio da kretanje polarne svjetlosti mijenja Zemljino magnetsko polje, uključujući i elektrifikaciju atmosfere, čak i na značajnoj udaljenosti.

Elektrifikacija proizvodi pucketajući zvuk kad dosegne objekte na tlu, poput statičkog elektriciteta. To se može dogoditi na promatračevoj odjeći ili na okolnim objektima, uključujući i drveće.

Chantova studija bila je uvelike nezapažena u 20-im godinama proteklog stoljeća, a priznanje je dobila tek u 70-im godinama kad su dvojica fizičara ponovno proučili povijesne dokaze. Danas znanstvenici uvelike prihvaćaju Chantovu teoriju iako još uvijek traje debata oko toga kako točno radi mehanizam za proizvodnju tih zvukova.

Ono što je jasno jest da aurore u rijetkim slučajevima proizvode zvukove koje ljudsko uho može čuti. Dakle, nije riječ ni o iluziji ni o nečijoj bujnoj mašti.

Kad biste i sami poželjeli čuti te zvukove, morali biste provesti značajno puno vremena na polarnom području, obzirom da se taj fenomen javlja samo u pet posto jakih aurora. Isto tako, najčešće se mogao čuti na vrhovima planina pa stoga i ne predstavlja baš pristupačno iskustvo za većinu ljudi.

Izvor: The Conversation

Još brže do najnovijih tech inovacija. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju