Na Zemlji izgleda ne postoji niti jedno mjesto koje nije zagađeno ljudskim djelovanjem. Naime, nedavno su znanstvenici otkrili prisutnost polikloriranih bifenila (PCB), stvorenih djepovanjem čovjeka, u jednom od najdubljih i najudaljenijih mjesta na Zemlji – brazdi Atacama, koja se spušta do dubine od 8000 metara u Tihom oceanu.
PCB-i su se proizvodili u velikim količinama od 1930-ih do 1970-ih, uglavnom na sjevernoj zemljinoj hemisferi. Koristili su se u električnoj opremi, bojama, rashladnim tekućinama i mnogim drugim proizvodima. U 1960-ima je postalo jasno da štete morskom životu, što je dovelo do gotovo globalne zabrane njihove uporabe sredinom 1970-ih.
Desetljeća potrebna za razgradnju PCB-ova
Budući da im trebaju desetljeća da se razgrade, PCB-i zapravo mogu putovati na velike udaljenosti i proširiti se na mjesta daleko od mjesta gdje su prvi put korišteni, te nastavljaju cirkulirati kroz oceanske struje, vjetrove i rijeke.
O novom istraživanju koje su proveli znanstvenici i u kojem su PCB-i pronađeni u spomenutoj brrazdi Atcama, za The Conversation piše Anna Sobek, profesorica kemije okoliša i voditeljica Odsjeka za znanosti o okolišu, Sveučilišta u Stockholmu. To je istraživanje objalvjeno u časopisu Nature.
Naše istraživanje odvijalo se u brazdi Atacama, koja prati obalu Južne Amerike u dužini od gotovo 6000 kilometara. Njegova najdublja točka je otprilike onoliko duboka koliko su visoke Himalaje. Prikupili smo sediment s pet mjesta u rovu na različitim dubinama u rasponu od 2500 do 8085 metara. Svaki smo uzorak razrezali na pet slojeva, od površinskog sedimenta do dubljih slojeva mulja, i u svima smo pronašli PCB, kaže Sobek.
Zagađivači se lijepe za mrtvi plankton
U tom dijelu svijeta, pojšnjava Sobek, oceanske struje donose hladne i hranjivim tvarima bogate vode na površinu, što znači puno planktona, sićušnih organizama na dnu hranidbene mreže u oceanima.
Kada plankton umre, njegove stanice tonu na dno, noseći sa sobom zagađivače kao što je PCB. Ali PCB se ne otapaju dobro u vodi i radije se vežu za tkiva bogata mastima i drugim dijelovima živih ili mrtvih organizama, poput planktona. Budući da sediment morskog dna sadrži puno ostataka mrtvih biljaka i životinja, služi kao važan odvod zagađivača poput PCB-a. Oko 60 posto PCB-a oslobođenih tijekom 20. stoljeća pohranjeno je u dubokim oceanskim sedimentima, piše Sobek.
Dodaje da duboka brazda poput Atacame djeluje poput lijevka koji skuplja komadiće mrtvih biljaka i životinja (što znanstvenici nazivaju "organski ugljik") koji padaju prema dnu. Mikrobi zatim razgrađuju organski ugljik u mulju s morskog dna, pojašnjava švedska znanstvenica.
Otkrili smo da je organski ugljik na najdubljim mjestima u brazdi Atacama više degradiran nego na plićim mjestima. Na najvećim dubinama bile su i veće koncentracije PCB-a po gramu organskog ugljika u sedimentu. Organski ugljik u mulju se lakše razgrađuje od PCB-a, koji ostaju i mogu se akumulirati u brazdi, napominje Sobek.
Retrovizor u prošlost
Takvo skladištenje zagađivača ljudskog porijekla znači da se oceanski sediment može koristiti kao retrovizor u prošlost, pomoću kojeg je moguće odrediti kada se sloj sedimenta nakupio na morskom dnu, a analizom zagađivača u različitim slojevima mogu se dobiti informacije o njihovim koncentracijama tijekom vremena, piše Sobek.
Arhiva sedimenata u rovu Atacama nas je iznenadila. Koncentracije PCB-a bile su najveće u površinskom sedimentu, što je u suprotnosti s onim što obično nalazimo u jezerima i morima. Obično se najviše koncentracije nalaze u nižim slojevima sedimenta koji su taloženi od 1970-ih do 1990-ih, nakon čega slijedi smanjenje koncentracija prema površini, odražavajući zabranu i smanjene emisije PCB-a. Za sada još uvijek ne razumijemo zašto bi Atacama bila drugačija. Moguće je da nismo dovoljno pažljivo promatrali sediment da otkrijemo male varijacije PCB-a ili da koncentracije još nisu dosegle vrhunac u ovom dubokom rovu, kaže švedska znanstvenica.
Ti zagaivači neće samo nestati
Sobek napominje da dok su pronađene koncentracije PCB-a u brazdi Atacama još uvijek prilično niske, odnosno stotinama puta niže nego u područjima blizu izvora ljudskog onečišćenja, poput Baltičkog mora, ostaje činjenica da pronalazak bilo kakvog onečišćenja na tom mjestu pokazuje razinu utjecaja čovječanstva na okoliš.
Ono što sa sigurnošću možemo reći jest da više od 350.000 kemikalija koje se trenutno koriste na globalnoj razini imaju za cijenu zagađenje okoliša i nas samih. Zagađivači su sada pronađeni zakopani ispod dna jednog od najdubljih oceanskih jaraka na svijetu i ne idu nikamo, poručila je na kraju Sobek.
Izvor: The Conversation
