Nuklearne elektrane u Ukrajini nalaze se u centru pažnje Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA) otkako su tu zemlju napale ruske vojne postrojbe. Posebno se prati razina radijacije oko samih nuklearnih elektrana, ali i njihovo funkcioniranje, kao i stanje oko bivše nuklearne elektrane Černobil.
IAEA, ali i brojne agencije za nuklearnu sigurnost mjere razinu radijacije kako iznad Ukrajine, tako i iznad ostatka Europe. Cilj je na vrijeme uočiti eventualno povećanje radijacije i spriječiti katastrofe većih razmjera.
Problem je što su senzori koji se nalaze u blizini Černobila, a koji su dio sigurnosnog sustava i prate razinu radijacije - prestali slati podatke. Iako iz IAEA ističu kako istražuju što se točno dogodilo i mogu li se senzori ponovno osposobiti, za sad nije moguće pratiti što se događa s razinom radijacije pomoću tih senzora.
Kakvo je trenutno stanje s radijacijom u Europi, prati Zajednički istraživački centar Europske komisije (EC JRC) koji objavljuje kartu na kojoj je moguće pratiti razinu gama doze zračenja s odmakom od 24 sata. Interaktivna karta koju objavljuju na svojoj stranici pokazuje podatke za pojedina područja, ali i kretanje razine radijacije u proteklih nekoliko tjedana.
Gama radijacija inače postoji u prirodi. Nastaje prilikom prirodnog raspadanja određenih radioaktivnih spojeva, ali i sojeva poput kalija-40 i ugljika-14, koji se mogu pronaći u kamenu, tlu, ali i hrani i vodi koju ljudi konzumiraju. Međutim, gama radijacija može nastati i ljudskim djelovanjem, prilikom fizije u nuklearnim reaktorima, visokoenergetskih fizičkih eksperimenata, nuklearnih eksplozija i nesreća. i u malim razinama nije opasna za zdravlje ljudi. U malim količinama, nije opasna za zdravlje, dok je u velikim količinama smrtnonosna.
I dok u prirodi postoji određena razina gama radijacije, ako se ona naglo poveća, to bi moglo ukazivati nuklearnu nesreću.
Kako pojašnjavaju iz Ravnateljstva civilne zaštite, najveću opasnost predstavljaju nesreće na energetskim reaktorima. Zbog prisutnosti velikih količina radioaktivnih tvari, posljedice takvih nesreća mogu biti znatne i manifestirati se na širokom području.
U slučaju nesreće može doći do ispuštanja radioaktivnog materijala iz postrojenja u okoliš. Radioaktivnost može biti ispuštena u atmosferu, površinske vode ili u tlo, odnosno u podzemni vodotok. Dosadašnja iskustva upućuju na to da najviše pozornosti treba posvetiti nesrećama s ispuštanjem velike količine radioaktivnosti i toplinske energije u atmosferu, upozoravaju iz RCZ-a.
Pojašnjavaju kako bi se, ukoliko bi došlo do ispuštanja radionuklida iz postrojenja u atmosferu, formirao tzv. radioaktivni oblak. On bi se potom širio pod utjecajem kompleksnih atmosferskih procesa.
Populacija zahvaćena radioaktivnim oblakom prvo bi bila izložena učincima izravnog zračenja iz oblaka, te udisanja radioaktivnih čestica i plinova sadržanih u oblaku. U kasnijoj fazi, nakon taloženja čestica na tlu, najznačajniji bi bili učinci izravnog zračenja deponiranog radioaktivnog materijala, udisanja prašine i konzumiranja kontaminirane hrane i vode, objašnjavaju iz RCZ-a.
Upravo zato je važno nadzirati razinu radijacije u atmosferi, kako bi se na vrijeme mogli upozoriti građani na potencijalnu opasnost i umanjiti njene posljedice.
