NASA-in Institut za napredne koncepte poznat je neobičnim idejama na polju astronomije i istraživanja svemira. Od ponovne uspostave 2011. godine, institut je podupirao niz projekata u sklopu svog trofaznog programa.
Međutim, do sada su samo tri projekta dobila financiranje faze III. Jedan od tih projekata upravo je objavio i bijelu knjigu, koja opisuje misiju dobivanja teleskopa, koji bi mogao učinkovito vidjeti biosignature na obližnjim egzoplanetima korištenjem gravitacijske leće našeg Sunca.
Ta nagrada u fazi III dolazi s dva milijuna američkih dolara financiranja, koja su u ovom slučaju otišla NASA-inom JPL-u (Jet Propulsion Laboratory), čiji je znanstvenik, Slava Turyshev, predvodio prve dvije faze projekta. On se udružio s korporacijom The Aerospace u objavi spomenute bijele knjige, koja detaljnije opisuje koncept misije i definira koje tehnologije već postoje, a koje treba dalje razvijati.
Međutim, postoji nekoliko upečatljivih značajki dizajna te misije, od kojih je jedna detaljno opisana na web stranici Centauri Dreams.
Umjesto lansiranja velike letjelice kojoj bi trebalo dugo vremena da putuje bilo gdje, predložena misija bi lansirala nekoliko malih kockastih satelita, koji bi se sami sastavili na 25-godišnjem putovanju do točke solarne gravitacijske leće (SGL).
Ta "točka" je zapravo ravna linija između bilo koje zvijezde oko koje je egzoplanet i negdje između 550-1000 astronomskih jedinica (AJ, udaljenost Zemlje od Sunca) udaljenosti od našeg Sunca. To je ogromna udaljenost, puno dalje od "mizernih" 156 AJ za koje je Voyageru 1 dosad trebalo 44 godine da je prijeđe.
Dakle, kako bi svemirska letjelica mogla stići na tri puta veću udaljenost u upola manje vremena? Jednostavno, zaronit će prema Suncu. Korištenje gravitacijskog poticaja od Sunca je isprobana i funkcionalna metoda. Najbrži ljudski objekt ikada, Parker Solar Probe, koristio je upravo takvu tehniku ubrzanja.
S povećanjem prelaska udaljenosti na 25 AJ godišnje, očekivana brzina kojom bi ova misija trebala putovati nije lagana za postići. Isto tako, to bilo bi još veći izazov za flotu svemirskih letjelica, a kamoli samo za jednu.
Prvi bi problem bio u materijalima, jer solarna jedra, koja su preferirana metoda propulzije za tu misiju, ne rade tako dobro kada su izložena intenzitetu Sunca koji bi bio potreban za namjeravanu Sunčevu gravitacijsku praćku. Osim toga, elektronika u sustavu morala bi biti puno otpornija na zračenje od trenutno postojeće tehnologije.
Međutim, oba ova poznata problema imaju potencijalna rješenja koja se aktivno istražuju.
Još jedan naizgled očit problem bio bi kako koordinirati prolazak više satelita kroz ovu vrstu mukotrpnog gravitacijskog manevra i još uvijek im omogućiti da koordiniraju spajanje kako bi na kraju učinkovito formirali potpuno funkcionalnu svemirsku letjelicu. No, prema autorima projekta, bit će više nego dovoljno vremena na 25-godišnjem putovanju do promatračke točke za aktivno ponovno spajanje pojedinačnih Cubesatova u jednu cjelinu.
Ono što bi moglo proizaći iz te kohezivne cjeline jest najbolja slika egzoplaneta, koju čovječanstvo vjerojatno neće dobiti bez pune međuzvjezdane misije, poput navedene.
Koji bi egzoplanet bio najbolji kandidat, bila bi tema vruće rasprave ako misija krene naprijed, budući da ih je više od 50 dosad pronađeno u nastanjivim zonama njihovih zvijezda.
Misija nije dobila nikakva sredstva, niti ima naznaka da će to projekt započeti s ostvarenjem u bliskoj budućnosti. Povrh svega, još bi se moralo razviti puno tehnologija prije nego što bi takva misija uopće bila izvediva.
Ali takve misije uvijek započinju upravo tako, a ova ima veći potencijalni učinak od većine. Uz malo sreće, u nekom trenutku u sljedećih nekoliko desetljeća, dobili bismo najjasniju sliku potencijalno nastanjivog egzoplaneta kakvu ćemo vjerojatno u međuvremenu moći dobiti.
Izvor: Science Alert
