Iako klasični povjesničari sugeriraju drugačije, čini se da Huni možda nisu bili okrutni barbari s beskonačnom žeđi za zlatom. Nova studija rekonstruira klimatske podatke iz godova drveća i sugerira da su Huni bili prisiljeni napasti istočne rimske provincije zbog čiste gladi.
Početak petog stoljeća na velikobugarskoj ravnici bio je obilježen nizom vrlo sušnih ljeta, pokazao je prirodni vremenski arhiv koji su znanstvenici pronašli u godovima čeških i bavarskih hrastova. Ljudi koji su živjeli u euroazijskim stepama između 420. i 450. godine nove ere doživjeli su burne klimatske uvjete, kažu arheolozi sa Sveučilišta u Cambridgeu. Suša bi, tvrde britanski arheolozi, prisilila Hune da potraže bolja podneblja za uzgoj i bujnije pašnjake za stoku.
Strategije preživljavanja
Huni su doživjeli nekoliko promjena prehrane tijekom svog života, sugeriraju zubi pronađeni u mađarskim stepama. Isto tako se čini da su se brzo prilagodili svim dostupnim izvorima hrane. To je zauzvrat moglo pokrenuti promjenu društvenih uloga.
Ako je oskudica resursa postala prevelika, naseljena populacija možda je bila prisiljena preseliti se, diverzificirati svoje načine preživljavanja te se prebacivati između poljoprivrede i pokretnog uzgoja životinja. To su mogle biti važne strategije preživljavanja tijekom klimatskih promjena, objašnjava arheologinja Susanne Hakenbeck.
Atila: Spasitelj vlastitog naroda ili pohlepni osvajač?
Njihov čuveni vladar Atila, koji je došao na vlast 430-ih, često se optužuje za pokretanje najgorih ratova u tom periodu. Rimski povjesničari kažu da je tijekom svoje vladavine vođa Huna sve više zahtijevao njihovo zlato i zemlju uz redovite napade na njihove gradove države. No dok su Atilu često predstavljali kao pohlepnog vođu, vraški usmjerenog na isisavanje resursa iz Rimskog Carstva, važno je napomenuti da su se njegovi napadi na istočnu granicu dogodili u vrijeme sve veće suše u Karpatskom bazenu.
Odnosi između Huna i Rimljana isprva ipak nisu bili prijeteći, već su u početku bili obostrano korisni, no ta je suradnja prekinuta 440-ih. U tim sušnim godinama, kada je pašnjaka bilo malo, stručnjaci misle da su hunski stočari možda bili prisiljeni postati hunski osvajači. Vjerojatno bi poharali stoku svojih susjeda, oslanjajući se na vojskovođu ili kralja ratnika da ih okupi i pregovara o novčanim zahtjevima s Rimljanima.
Ako je datiranje ovih događaja pouzdano, onda su se najrazorniji hunski upadi, 447., 451. i 452. godine, dogodili tijekom iznimno sušnih ljeta. To postavlja pitanje jesu li promijenjene mogućnosti okoliša izazvale prilagodbe egzistencije, gospodarstva, a možda čak i društvene organizacije, pišu autori studije koja je objavljena u znanstvenom časopisu Journal of Roman Archaeology.
Potrebni konkretni arheološki dokazi
Kako bi se stvarno potvrdila ta hipoteza, potrebni su konkretni arheološki dokazi, ali vrijeme u kojem se to događalo je sumnjivo i vrijedi ga dodatno istražiti. Ako su arheolozi s Cambridgea u pravu, Atilino nasilje prema Rimskom Carstvu možda je bilo posljednji pokušaj da održi vlastiti narod na životu. Primjerice, rimski zapisi iz tog vremena bilježe da je Atila jednom od Carstva zahtijevao dio zemlje duž rijeke Dunav. Dok se to može protumačiti kao čin nasilne pohlepe, poplavne ravnice oko Dunava također su odlična mjesta za ispašu ovaca, deva ili konja.
Umjesto napada na rimske provincije prvenstveno zbog zlata, autori studije sumnjaju da su Atilini pohodi bili provedeni kako bi osigurali hranu i stoku tijekom sušnih razdoblja. Pod njegovom vladavinom Huni su uspješno napali Galiju i sjevernu Italiju te naposljetku zauzeli Milano. Međutim, njegova iznenadna smrt 453. godine dovela je do borbe za vlast među njegovim sinovima, a već sljedeće godine Huni su bili zauvijek poraženi.
Povijest pisali Rimljani, ali i priroda...
Kao što je dobro poznato, povijest su pisali pobjednici. Uglavnom zahvaljujući rimskim opisima, Huni su postali poznati kao ružni i bijesni ljudi, čija je odlika bila nepotrebno nasilje i pohlepa. Dok se nova studija slaže s tim da su neki od Huna promijenili svoju društvenu i političku organizaciju, kako bi se usredotočili na povremeno nasilne pljačke, nova otkrića otkrivaju da je to vjerojatno bilo potaknuto egzistencijalnim pitanjem preživljavanja.
Negativna slika o Hunima postoji i dandanas. No godovi drveća objektivniji su zapis od ljudskog, a te prirodne linije sada pomažu znanstvenicima da bolje razumiju priču o Hunima.
Klima mijenja ono što okruženje može pružiti i to može navesti ljude da donose odluke koje utječu na njihovu ekonomiju te njihovu društvenu i političku organizaciju. Takve odluke nisu izravno racionalne niti su njihove posljedice nužno dugoročno uspješne. Ovaj primjer iz povijesti pokazuje da ljudi reagiraju na klimatski stres na složene i nepredvidive načine te da kratkoročna rješenja mogu imati dugoročne negativne posljedice, ističe na kraju Hakenbeck.
Izvor: Science Alert
