Nova studija ima novi odgovor na pitanje zašto još nismo imali kontakt s izvanzemaljcima. Odgovor koji ta studija nudi kaže da možda naš Sunčev sustav ne nudi ono što dugovječne civilizacije koje se brzo šire žele – ispravan tip zvijezde.
Generacije znanstvenika još uvijek muku muče s Fermijevim paradoksom, jednim od najuvjerljivijih ljudskih misaonih eksperimenata, koji dovodi u sukob visoke procjene broja civilizacija u našoj galaksiji s činjenicom da ne vidimo nijednu od tih civilizacija. Mnogi mislioci i znanstvenici bavili su se Fermijevim paradoksom i pokušavali pronaći razlog zašto ne vidimo nikakve dokaze o ekspanziji izvanzemaljske tehnološki razvijene civilizacije.
Za razumijevanje Fermijeva paradoksa potrebno je razumjeti Drakeovu jednadžbu, koja predstavlja vrijednosnu procjenu broja civilizacija u Mliječnoj stazi. Drakeova jednadžba ne daje nam preciznu procjenu broja pojedinih izvanzemaljskih bića, već nam nudi koncept za razmišljanje o tome koliko bi izvanzemaljskih civilizacija moglo postojati u Mliječnoj stazi.
Kritična komponenta Drakeove jednadžbe odnosi se na zvijezde. Jednadžba razmatra brzinu formiranja zvijezda u galaksiji, koliko tih zvijezda sadrži planete i na koliko bi od tih planeta moglo biti života. Jednadžba postaje detaljnija pitanjem na koliko se od tih planeta razvije život, koliko od tog života postane tehnološka civilizacija i koliko tih civilizacija otkriva svoju prisutnost otpuštanjem signala u svemir. U konačnici, procjenjuje životni vijek tih civilizacija.
Korištenjem različitih varijabli za odgovor na svako od tih pitanja, dobivamo različite procjene koliko bi tehnoloških civilizacija moglo postojati. To je misaoni eksperiment, ali utemeljen na dokazima, iako su ti dokazi rudimentarni.
Nova studija, koja je objavljena u znanstvenom časopisu Astrophysical Journal, bavi se, međutim, Fermijevim paradoksom fokusirajući se na tipove zvijezda. Studija ističe da nisu sve vrste zvijezda poželjne tehnološkoj civilizaciji koja se širi. Zvijezde male mase, posebice K-patuljaste zvijezde, najbolji su ciljevi migracije za dugovječne civilizacije, pišu autori studije, Jacob Haqq-Misra, viši istraživač na Blue Marble Space Institute of Science u Seattleu, i Thomas J. Fauchez, znanstveni asistent profesora fizike na Američkom sveučilištu u Washingtonu.
Hartova analiza
Haqq-Misra i Fauchez ukazuju na jednu od najpoznatijih analiza Fermijeva paradoksa, koju je još 1975. napravio američki astrofizičar Michael Hart. Hartov rad bio je "Objašnjenje odsutnosti izvanzemaljaca na Zemlji" i smatra se prvom rigoroznom analizom Fermijeva paradoksa.
Hart je u svojem radu pokazao kako bi se civilizacija mogla proširiti galaksijom u vremenskom razdoblju kraćem od starosti galaksije. Hart je objasnio što bi se dogodilo kada bi civilizacija poslala kolonijalne brodove do najbližih sto zvijezda. Mogli bi kolonizirati te zvjezdane sustave, onda bi svaka od tih kolonija mogla učiniti isto, a proces bi se mogao nastaviti ponavljati.
Kad ne bi bilo pauze između putovanja, granica istraživanja svemira ležala bi otprilike na površini sfere čiji bi se radijus povećavao brzinom od 0,10 c (brzine svjetlosti, op.a.). Tom brzinom većina naše galaksije bila bi prijeđena u roku od 650.000 godina, napisao je Hart.
Hart je istaknuo da bi tehnološka civilizacija imala dovoljno vremena da stigne do nas osim da nije započela sa širenjem prije manje od dva milijuna godina. Za Harta je jedino objašnjenje za nedostatak dokaza o vanzemaljskim civilizacijama - to što ih nema.
Hart je u konačnici došao do nekoliko zaključaka, koji glase da su SETI i slični napori gubitak vremena i novca te da, ako itko kolonizira naš Sunčev sustav, vjerojatno će to biti naši potomci.
Dugoročno, nisu sve zvijezde privlačne
Haqq-Misra i Fauchez ne slažu se s Hartovom analizom, kao ni s njezinim zaključcima.
Slijedeći hipotezu Hansena i Zuckermana (2021.), predlažemo da će se civilizacija koja se širi preferencijalno nastaniti na K ili M patuljastim sustavima male mase, izbjegavajući zvijezde veće mase, kako bi maksimizirala njihovu dugovječnost u galaksiji, pišu autori nove studije, čime se odmiču od pretpostavke da su sve zvijezde jednako privlačne civilizaciji koja putuje svemirom i da bi se ta civilizacija jednako proširila posvuda.
Za usporedbu, naše Sunce zvijezda je G-klase, pa bi u tom smislu bilo i manje zanimljivo širećoj izvanzemaljskoj civilizaciji.
Mjerenje zvijezda prema njihovoj dugovječnosti ljudima nije intuitivno. Ako jedna vrsta zvijezde traje 10 milijardi godina, a druga traje 10 trilijuna, kakva je to razlika za bilo koga osim za astrofizičara? No, ako zamislimo da postoji tijelo koje donosi odluke vezane za civilizaciju staru više od milijun godina i koja se proširila na različite planetarne sustave, onda dugovječnost zvijezda više nije nerelevantan podatak za sve osim astrofizičara.
Dugovječni patuljci
K patuljci i M patuljci (crveni patuljci) su dugovječni. Čak i za izuzetno naprednu civilizaciju, kolonizacija drugog sunčeva sustava zahtijevala bi mnogo resursa. Stoga, zašto trošiti te resurse na zvjezdani sustav koji možda neće dugo trajati?
Haqq-Misra i Fauchez izračunali su novu procjenu vremena potrebnog galaktičkoj civilizaciji da kolonizira galaksiju, ako je ta civilizacija ciljala samo na K patuljke i M patuljke i kažu da bi trebale dvije milijarde godina da galaktička civilizacija dosegne sve zvijezde male mase. S većim mogućnostima putovanja, civilizacija bi mogla dramatično smanjiti vremenski raspon od dvije milijarde godina.
Njihove se procjene temelje na civilizaciji koja se širi galaksijom u valovima. Bilo bi vremenskih razdoblja u kojima bi izvanzemaljska civilizacija čekala na približavanje povoljne zvijezde.
Civilizacije mogu iskoristiti bliske susrete zvijezda kako bi se brzo proširile galaksijom bez potrebe za relativističkim svemirskim letovima, tvrde Haqq-Misra i Fauchez.
U konačnici tvrde da se scenarij naseljavanja čitave galaksije u vremenu od dva milijuna godina može sa sigurnošću odbaciti.
Odsutnost dokaza nije dokaz odsutnosti
Autori misle da bi mogla postojati zvijezda male mase, koja se upravo sada širi Mliječnom stazom, a ne možemo je isključiti samo zato što je nismo primijetili. Kaže se, odsutnost dokaza nije dokaz odsutnosti.
Što bi onda natjeralo izvanzemaljsku vrstu da se neprestano širi? Rast populacije? Energetske potrebe? Znanstvena znatiželja? Vlast nad drugima?
Ne znamo puno više o tome bi li takva ekspanzija galaktičkih razmjera bila uobičajena ili poželjna za tehnološke civilizacije općenito, pišu Haqq-Misra i Fauchez.
Za čovječanstvo jednostavno nema načina na koji bi to mogli doznati. Moderno čovječanstvo samo je oko jedne četvrtine milijuna godina u svom putovanju. Koristimo se poljoprivredom tek 10.000 godina, a prve smo korake u svemir napravili tek prije nekoliko desetljeća.
Motivi koji nas pokreću i misaoni okvir koji nas vodi nisu baš vremenski testirani. Ne možemo učiniti ništa više od pitanja o sociološkoj strukturi drevne svemirske vrste i o tome hoće li se njihov poriv za širenjem nastaviti. Možda se nakon nekog vremena čini besmislenim.
Potraga se isplati
No, autori studije kažu da se još uvijek isplati tražiti znakove širenja druge civilizacije, takozvane tehnopotpise, makar samo zato da bismo postavili više ograničenja utemeljenih na dokazima na naša razmišljanja. U tom smislu, naš cilj trebale bi biti zvijezde male mase. Ne slažu se s Hartom da su SETI i slični napori gubitak vremena i resursa.
Vrijeme je gospodar našeg svemira. Od našeg životnog vijeka do doba izvanzemaljskih civilizacija do života i smrti zvijezda i planeta, vrijeme upravlja svime. Relativnost se možda petlja s vremenom, ali ne može ga spriječiti da prođe.
U konačnici ne znamo kakve bi civilizacije mogle postojati i kako bi mogle upravljati i percipirati vrijeme. No, svakako smo pristrani vlastitim iskustvom.
Ima toliko toga što ne znamo i ne možemo čak ni shvatiti da to ne znamo. Čovječanstvo je zapravo još malo dijete. To je i krajnja točka mnogih rasprava oko Fermijeva paradoksa i Drakeove jednadžbe.
Ipak, znatiželjnost čovjeka jedna je od njegovih najboljih osobina, stoga bi svakako trebalo nastaviti s potragom kako bismo odgovorili na jedno od najvećih pitanja u istraživanju svemira - postoji li galaktička civilizacija koja se širi na Mliječnom putu?
Izvor: Universe Today
