Možemo reći da 2020. godina neće baš ostati upamćena po dobrome. Od požara u Australiji, do pandemije koronavirusa, potresa, poplava i ostalih prirodnih nepogoda koje su pogodile svijet.
No, profesor s MIT-a upozorava kako bi ova godina mogla biti samo upozorenje o tome što bi nam se svima moglo dogoditi u budućnosti. Prema njegovim izračunima, čovječanstvu ponestaje vremena da spriječi vlastito izumiranje.
Kako je objasnio u razgovoru za MIT News, problem će biti pretjerano zagrijavanje planeta i klimatske promjene koje će uslijediti.
Više od 90 posto energije koju danas koristimo uključuje toplinu - ili za proizvodnju električne energije, hlađenje i grijanje zgrada i vozila, proizvodnju čelika i cementa ili druge industrije aktivnosti. Zajednički gledano, ti procesi emitiraju nevjerojatne količine stakleničkih plinova, upozorava profesor Asegun Henry s odjela za strojarstvo MIT-a.
U pismu koje je objavljeno u časopisu Nature Energy, Henry i njegovi kolege upozoravaju na pet velikih izazova koje čovječanstvo mora riješiti, želi li izbjeći vlastito izumiranje i preokrenuti smjer u kojem se svijet trenutno kreće.
To zaista mora postati misija, kao što smo pred sebe postavili izazove misije slanja čovjeka na Mjesec, gdje smo vidjeli koncentrirane napore u znanstvenoj zajednici kako bi ta misija bila ispunjena. U ovom slučaju, naša je misija spasiti čovječanstvo od izumiranja zbog klimatskih promjena. Misija je jasna... Vrijeme nam ističe i treba nam sva pomoć, upozorava Henry.
A koji su to izazovi koje čovječanstvo mora početi rješavati odmah?
Kako ističe Henry, prije svega to se odnosi na razvoj sustava za pohranu topline u sustavu prijenosa električne energije. Onako kao što sustavi pohranjuju suvišnu električnu energiju proizvedenu iz obnovljivih izvora, trebalo bi pohranjivati i suvišnu toplinu koja nastaje.
Drugi je izazov smanjenje proizvodnje i ispuštanja ugljičnih plinova u atmosferu, kako u prometu, tako i u industrijskim procesima. To bi za gotovo 50 posto smanjilo emisiju ugljičnog dioksida. Brojne industrije proizvode ugljični dioksid u procesu proizvodnje, pa bi to značilo da moramo osmisliti novi način proizvodnje. To je izuzetno težak izazov, ali ne i nemoguć.
Treći je izazov riješiti problem hlađenja, jer klimatski uređaji i hladanjaci u sebi sadrže kemikalije koje su štetne za okoliš. Sve više temperature znače i sve više klimatskih uređaja u upotrebi, a onda i sve više štetnih kemikalija, ali i sve veću potrošnju električne energije.
Tu je i problem prijenosa topline na veće udaljenosti. Struju već znamo prebaciti na velike udaljenost s veoma malo gubitaka. Kako to isto napraviti s toplinom? Dovesti toplinu s izvora (primjerice iz elektrane koja ju proizvod kao nusprodukt proizvodnje električne energije) do potrošača?
I na kraju, riješiti problem zagrijavanja i hlađenja naših domova na učinkovit način. Osmisliti sustav koji će tijekom ljeta upijati toplinu i držati domove ugodno hladnima, a tijekom hladnih zima otpuštati tu toplinu i grijati ih.
Ukratko, imamo oko 20 do 30 godina prije no što dođemo do točke kad će se prosječna temperatura u svijetu podići za više od 2 stupnja Celzija. To se možda čini kao dovoljno vremena... no mi moramo ne samo promijeniti gorivo koje trošimo, već i u potpunosti promijeniti naše energetske sustave i infrastrukture. Trebaju nam dramatične promjene. Ne jučer, već prije nekoliko godina. Bojim se da ćemo reagirati prekasno i da kao vrsta nećemo preživjeti odmazdu Majke prirode, upozorava na kraju Henry.
